Ibn Sina ili Avicena (370/980-429/1037) poznat i kao Eš-Šejhur-reis (Lider mudraca), bio je veliki islamski naučnik koji je imalo velikog uticaja na razvoj nauke ne samo na Istoku nego i na Zapadu.
Spada u red rijetkih srednjovjekovnih muslimanskih mislilaca koji je napisao autobiografiju, a koju je upotpunio njegov učenik Abu Ubejd al-Džuzdžani.
Ibn Sina je rođen u Afšanahu (malome mjestu nadomak Buhare, sjedišta dinastije Samanida), gdje je njegov otac Abdullah, porijeklom iz Balha, sreo i oženio Setareh. Imali su tri sina, Alija, al-Husejna (Ibn Sina) i Mahmuda. Kada je imao oko pet godina njegova porodica se preselila u Buharu jer je njegov otac bio određen za guvernera Harmajatnaha, sela koje se nalazilo u samome predgrađu Buhare.
Avicenin život, obrazovanje i karijera su manje više poznati, i zbog toga ovdje nećemo ulaziti u njihove detalje. Dovoljno je ukazati na osnovne karakteristike njegovog života koje i sam al-Džuzdžani poentira a to su da je Avicena završio studij Kur’ana i islamske litarature kada je imao 10 godina dok je ostale naučne discipline uključujući islamsko pravo, astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju završio kada je imao osamnaest godina. Njegova nevjerovatna produktivnost, usprkos nestabilnim političkim prilikama u kojima je živio, primoravala ga je da katkada mijenja mjesto boravka, da živi u ilegali i da, štaviše, bude zatvaran.
Njegov ogromni doprinos u raznolikim granama učenosti rezultat je nevjerovatne memorije koja mu je omogućavala da napamet nauči, primjerice, Kur’an i Aristotelovu Metafiziku; ingeniozni intelekt mu je pomogao da razmatra i rješava teške probleme čak i u snu. Broj djela koja je napisao (između 100 i 250), njihov kvalitet i doprinos praktičnoj medicini otkrivaju začuđujući stepen stručne kompetentnosti.
Još u ranoj dobi Ibn Sina je bio uveden u raznolika religijska, filozofijska i naučna učenja. U mišljenju je veoma brzo postao nezavisan i držao se raznolikih izvora kritički selektirajući ono što je prema njemu bilo zanimljivo i važno. Stoga u njegovom sistemu mišljenja lako prepoznajemo tragove platonizma, aristotelijanizma, neoplatonizma, galenizma, farabizma kao i drugih grčkih filozofskih i islamskih ideja. Njegov sistem mišljenja je jedinstven te zbog toga ne možemo reći da slijedi bilo koju gore pomenutu školu.
Čak i djelo Al-Šifa, u kojem je primjetna jaka aristotelijanska tendencija, nije čisto aristotelijansko djelo, kako se to nerijetko misli.
Al-Džuzdžani potvrđuje jedinstvenost ovoga djela i tvrdi da u njemu nema ništa što nije rezultat njegova osobnoga mišljenja. I sam Ibn Sina poentira tu činjenicu naglašavajući njegovu originalnost posebno u dijelu koji se bavi logikom i fizikom.
Najvažnija Ibn Sinaova djela su al-Qanun fi‘l-tibb (Kanon medicine), Al-Shifa (Ozdravljenje), Al-Najah (Spasenje), ‘‘Uyun al-hikmah (Izvori mudrosti), Daneshname-ye ‘Ala (Knjiga znanja posvećena Alaudevletu) i al-Isharat wa‘l-tanbihat (Knjiga o ukazanjima i misaonim poticajima).
Čuveni Kanon se sastoji iz pet dijelova i na latinski jezik je preveden više puta. Skoro pet stoljeća je smatran najvažnijim medicinskim izvorom kako na Istoku tako i na Zapadu, a i dan danas predstavlja primarni izvor islamske medicine. Primjer za to nalazimo na Indopakistanskom potkontinentu.
Obimni sadržaj djela Al-Šifa, koji inače predstavlja Avicenino najdetaljnije filozofsko djelo, obuhvata četiri glavna predmeta: logiku, fiziku, matematiku i metafiziku. Logika je podijeljena na devet dijelova, fizika na osam, a matematika na četiri. Fizika (izuzimajući dva dijela koja se odnose na životinjski i biljni svijet, koji su upotpunjeni nakon matematike) štampana je prva, slijedili su metafizika zatim logika i napokon matematika.
Al-Nadžah predstavlja neku vrstu sumaruma djela Al-Šifa takođe se sastoji iz četiri dijela. Logiku, fiziku i metafiziku u ovom djelu priredio je sam Ibn Sina, a matematiku al-Džuzdžani.
Djelo Uyun al-hikmah, poznato i kao Sažeti prikaz, čini se da je napisano s namjerom da bude instrukcija u logici, fizici i metafizici. Takav utisak se stiče iz jednostavnosti, jasnoće i sažetosti kojima je rad kao takav predstavljen.
Knjiga znanja posvećena Alaudevletu takođe je sastavljena iz četiri dijela, a posebno je znakovito po tome što predstavlja prvo napisano djelo iz peripatetičke filozofije na perzijskom jeziku.
Al-Išarat wa‘l-tanbihat predstavlja najzrelije i najobuhvatnije Avicenino filozofsko djelo koje obuhvata oblasti logike, fizike i metafizike. Ono završava sa raspravom o misticizmu, raspravom koja može biti podvedena pod etiku razmatranu prije u njenom sufijskom negoli u metafizičkom značenju.
Ibn Sina je napisao i nekoliko poema među kojima je najpoznatija Oda duši. Pisao je i vjerska djela o temama kao što su pitanje sudbine, fatalnosti i slobodna volja i komentare nekoliko poglavlja iz Kur’ana. Ova kategorija radova je važna zbog toga što je Avicena u njima nastojao da uspostavi pomirenje između razuma i revelacije, što su još i prije njega pokušavali El Kindi i Farabi a poslije njega Suhravardi, Mir Damad i Mulla Sadra.
