Istinska zora svanuti znaj da neće,
Dok noć Jalda konačno ne prođe.
(Sadi Širazi)
Riječ „jalda“ preuzeta je iz korijena soreanskog aramejskog jezika i znači „rođenje“. Aramejski jezik je nekada davno važio za međunarodni jezik na Bliskom istoku. Nemali broj stručnjaka smatra da je ova riječ u perzijski jezik ušla u doba sasanidske vlasti i grafema pisanih s desna na lijevo. S obzirom da je riječ „jalda“ poprimila i značenje plodnosti, kao i zbog činjenice da nakon nje nastupa zimski period u kojem dani postaju sve duži, a noći sve kraće, Iranci su ovu noć stoljećima obilježavali na poseban način vjerujući da upravo ova noć rađa sunce. Zbog toga su, uostalom, deseti mjesec svoga solarnog kalendara nazvali „dej“ u značenju dana, jer su vjerovali da se dan rađa nakon ove najduže noći u godini.
Svečano obilježavanje noći Jalda vezano je za višestoljetnu izvornu iransku tradiciju koja egzistira od drevnog doba. U davna vremena su Iranci živjeli poljoprivrednim životom u kojem su kretanja nebeskih tijela, smjene godišnjih doba, te dužine trajanja noći i dana, imale posebnu važnost. Uvidjeli su da u određenim godišnjim dobima dani postaju duži i da im to pogoduje, jer pod dnevnom svjetlošću mogu obavljati mnogo više dnevnih aktivnosti.
Iranski, indoiranski i evropski Arijevci su izračunali da se najkraći dan nalazi na kraju jeseni i da nakon tog dana dani počinju bivati sve duži. Stoga su počeli vjerovati da se dani i dnevna svjetlost rađa upravo u toj najdužoj noći u godini koju su nazvali noć Jalda; noć rođenja, noć plodnosti. Osim Iranaca ovu noć su slavili i brojni drugi narodi širom svijeta, ali ne na tako svečan način. Iranci su ovu noć postavili kao posljednju noć u godini nakon koje nastupa prva zora u novoj kalendarskoj godini. U drevnom jeziku avesta kalendarska godina je počinjala u zimu, a riječ „sareda“ ili „saredha“ u ovom jeziku, osim značenja „godina“ nosi i značenje „nagovještaj Ahuramazdine pobjede nad Ahrimanom i njegovim zlim silama, pobjede svjetlosti nad tminom“.
U poznatom djelu „Asar al Baqiye“ jednog od najvećih iranskih i islamskih znanstvenika i mislilaca Abu Rejhana Birunija, na 255. stranici, prvi dan mjeseca deja naziva se „khor“ u značenju „Sunce“, a u manuskriptu Mas’udijevog „Qanuna“ čuvanog u British Museumu u Londonu ovaj dan se spominje kao „khore ruz“ odnosno „Sunčev dan“. Iako je u pojedinim djelima ovaj dan spomenut i kao „khoram ruz“ u značenju „blagoslovljen dan“, mi ćemo navesti objašnjenje o noći Jalda koje preuzimamo iz jednog od najstarijih rječnika pisanih na istočnim jezicima, „Burhan-e qate’“:
„Jalda je posljednja jesenja i prva zimska noć. Riječ je o najdužoj od svih noći u toku cijele godine. U ovoj noći Sunce stiže do svog jedanaestog staništa i ona je krajnje nepovoljna i neblagorodna.“
S obzirom na činjenicu da je riječ o najdužoj noći, odnosno najdužem prisustvu noćnih tmina koje su simbol zlih sila na Zemlji, drevni Iranci su noć Jalda smatrali negativnom pa su stoga u njoj palili velike vatre kako bi širili svjetlost i tako pomagali pozitivnim silama svjetlosti u borbi protiv negativnih sila mraka. Osim toga, u svojim kućama su postavljali sofre na koje su stavljali voće sačuvano u trapovima kao i suho voće. Ta sofra sa svježim i suhim voćem zvala se „myazd“, a na nju su postavljane i sjemenke koje se u zoroastrijanskoj terminologiji nazivaju „lork“. Drevni Iranci su za svaku svetkovinu postavljali sofru koja je, sukladno prilikama, imala svoje karakterističnosti. Osim sezonskog i suhog voća Iranci su na te sofre stavljali i obredne stvari poput posuda za vatru, miris, hranu i slično.
Iranci su ponekada noć Jaldu do jutra provodili na obroncima planinskog masiva Alborz, čekajući da svane novi dan sa novim zrakama Sunca. Ponekada su opet noći provodili u svojim svetištima moleći se da svjetlost osvoji pobjedu nad mrakom. Uveče su učili dovu „Ney Yad“ kojom su se Uzvišenom Bogu zahvaljivali na pruženoj pomoći i darivanim blagodatima. Sutradan – prvoga dana mjeseca deja kojeg su još zvali i „hor ruz“ i „deygan“ – posvećivali su se odmoru od cjelonoćnog bdijenja i molitve. Interesantan podatak je da su u drevnom Iranu prvog dana mjeseca deja svi ljudi bili ravnopravni, čak su i kraljevi oblačili najjednostavniju odjeću, a svi poslovi su obavljani na dobrovoljnoj osnovi, jer niko nije imao pravo naređivati nikome. Tog dana je bilo zabranjeno ratovanje i prolijevanje krvi, a bilo je zabranjeno prolijevanje čak i životinjske krvi. To su dobro znali i neprijatelji Irana, ali su poštovali vjerska ubjeđenja i osjećanja Iranaca pa su prihvatali kratkotrajno primirje u vrijeme trajanja ove svetkovine. Nisu rijetki slučajevi u kojim su ta kratkotrajna primirja prerastala u dugoročnu obustavu ratnih sukoba. Na dan deygan nisu ni radili, jer su strahovali da bi, u slučaju obavljanja radova, mogli pogriješiti, a čak i najsitnije greške počinjene tog dana smatrali su iznimno velikim. Drevni Iranci su borovo drvo smatrali oličenjem snage i moći pa su se na ovaj dan okupljali pored borova i zavjetovali da će do naredne godine zasaditi još jednu borovu mladicu.
U drevnom Egiptu je još prije 4.000 godina održavana proslava “preporođenja Sunca” koja je nastupala istoga dana kao i noć Jalda. Drevni Egipćani su tu svetkovinu slavili dvanaest dana u čast dvanaest solarnih kalendarskih mjeseci i veličali su pobjedu svjetlosti nad mrakom. Takođersu mjesta na kojim je slavljena ta svetkovina ukrašavali s dvanaest palminih grana, a time su označavali kraj stare i početak nove godine.
Drevni Grci su prvoga dana zime slavili Dan božanstva Sunca kojeg su zvali natalis eneviktus. Riječ natal u prevodu znači rođenje. Korijeni uticaja svečanosti održavane povodom obilježavanja Jalde bili su vrlo prisutni među Grcima, a najizraženiji primjer je slavlje kojim je veličan Saturn.
Na dijelovima južne Rusije još uvijek se upriličavaju ceremonije koje uveliko podsjećaju na ceremonije kojim su drevni Iranci obilježavali noć Jalda. Najvažnije odlike tih ceremonija oličene su u kuhanju lokalnog slatkog hljeba u oblicima životinja, igranju lokalnih igara, raspršivanju sjemenki raznoga bilja i oponašanjem sjetve, te prekrivanju prozora kožom i vješanjem vune o stropove soba.
Asirci u ovoj noći jedu suho voće, sjede i sijele do iza ponoći, te otvaraju i čitaju Hafizov Divan.
Noć Jalda posebno štuju i sljedbenici mazdakizma, a posebnim ceremonijama je obilježavaju i stanovnici Pamira koji se nalazi na sjeveru Avganistana i jugu Tadžikistana.
Iranci već hiljadama godina noć Jalda provode u krugu porodice i najbližih prijatelja. Oni sijele i svojom radošću tjeraju tugu uzrokovanu noćnim tminama. Ovaj lijepi običaj je sačuvan i po dolasku islama, a u Iranu se noć Jalda nakon dolaska islama obilježava uz učenje Kur’ana i prigodnih dova, te uz čitanje Hafizove u cijelosti islamske poezije.
