Memoari i priče takmičenja iz oblasti iranistike

Poštovani pratioci i učesnici u takmičenju, srdačno vam se zahvaljujemo na učešću i ukazanom povjerenju. Kada se radi o drugoj kategoriji takmičenja: Memoari i priče, od početka je bio dogovor da IKC sam donese odluku o pobjednicima, što će i ostati tako. Međutim, kada su nam vaše prekrasne priče stigle, nismo ih mogli zadržati samo za sebe, te ih ovim putem dijelimo sa vama, da i vi uživate čitajući ih.

1.”Susret u ružičnjaku”, Elma Turko

Sanjam kako laganim, nesigurnim koracima šetam ružičnjakom. Pogledom upijam nesvakidašnju
ljepotu ruža – rozih, bijelih, tamnocrvenih. Opijaju me svojim mirisom. Osluškujem nešto poput
zujanja pčela, ali nježnije, tanahnije. Pogled mi privlače njihove latice. Razabirem harfove.
Perzijske. Na svakoj po jedan bejt. To nježno zujanje nije zujanje pčela, nego to latice ruža svaka
svoj bejt kazuju. Ljepšeg li, ugodnijeg ružičnjaka ne usnih. Koračam dalje. Lagano, da ne remetim
taj mili poj. Ugledam klupu u najljepšem kutku ružičnjaka. Na klupi sjedi otmjen starac, sijede
brade, mudrog lica, bistrih očiju. U ruci mu kalem. Tinta mu rosa, a papir latice ruža.
Posmatram taj veličanstveni prizor, skrivena iza grma mirisne crvene ruže. Pitam se, razmišljam
ko je taj sijedi starac, kakvo je ovo čarobno mjesto? I onda u jednom momentu uspijem dokučiti
stihove:
Jednog dana u hamamu
mirišljava zemlja do ruke mi stiže.
Upitah je: Mošus li si ili amber
pa se iz tebe takav miris diže?
Ja ništavna zemlja sam ti bila,
ali sam jedno vrijeme s ružom posjedila.
Savšrenost sabesjednika ispuni me,
a ostala bih bezvrijedna kakva sam i bila.
I shvatam. Ovaj čarobni ružičnjak je Đulistan a sijedi starac ispred mene je sami šejh Sadi Širazi.
Niz obraz se skotrljala suza. Otkud ja u Đulistanu ispred velikog šejha Sadija?
Divim mu se i dalje skrivena, nadajući se da ću ostati neprimjećena. Ali, šejh podiže glavu i rukom
mi dade znak da priđem. Prilazim drhtavim korakom. Zbunjena. Mislim nisam dostojna ovog
susreta, šta bih mogla reći velikom Sadiju Širaziju. Ni sama ne znam kako izgovorih selam i
pritisnem mu ruku na svoje čelo.
– Ko si, odakle si?, upita šejh.
– Iz Bosne sam, odgovorih.
– Pričaj mi o Bosni. Na svojim putovanjima od Mašrika do Magriba nisam stigao i do Bosne. Ali sam
slušao mnogo priča o dobrim Bošnjanima, njihovim banovima.
– Nevješta sam riječima, cijenjeni šejhu. Bojim se moje riječi nisu dostojne tebe, a ni dostatne da opišu
ljepote moje Bosne.
– Pričaj mi o rijekama, gradovima njenim.
– Ima Bosna rijeku Sanu, jednu jedinu Unu, Bosnu, Drinu, smaragdnu Neretvu, Trebišnjicu ponornicu.
Gradovi svaki svoju priču ima. Vezirski Travnik, Gradačac Zmaja od Bosne, Isa-begovo Sarajevo,
Mostar – grad mostova i pjesnika, bolna nezarasla rana Srebrenica, Prijedor – grad bijelih traka,
Višegrad i njegova ćuprija…
– Ima li Bosna pjesnika?
– Ima Bosna Mirzu Safvet-bega, Maka Dizdara, Musu Ćazima, Sidrana, Hadžema, Gariba… Ima ona
i divanskih pjesnika perzijskim jezikom što pisali su. Derviš-pašu Bajezidagića, Muhameda Nergesija,
Fevziju Mostarca – napisao Bulbulistan po uzoru na tvoj Đulistan. I Ahmeda Sudija što pisao je
komentare na tvoj Bustan i Đulistan. Ima ih još, ali san je kratak da ih sve nabrojim. Veliki šejhu,
Bosna i danas miriše po tvom Bustanu i Đulistanu.
Otvaram oči, gledam kroz prozor svoje bajkovito Sarajevo okupano ranim zrakama sunca a
na usnama mi dova šejh Sadija što je u ružičnjaku moga sna izreče:
Uzvišeni, Milostivi Bože, molim ti se za ovaj veličanstveni, Tvojom Knjigom zaštićeni grad. Podari mu još
više ebu bekira, iskrenih i bereketa u blagodatima, ojačaj njegove osmane, odane vjernike, ohrabri njegove
alije, gazije, ne dozvoli da pokleknu. A ponajviše Te molim, o Pravedni Bože, podari ovom Gradu, ovoj
prelijepoj zemlji Bosni i barem ponekog omera, podari im uz sve blagodati kojima ih obasipaš iz svog obilja i
koju zehru pravednosti.

2. “Hafizova ljubav”, Jasmina Mrkonjić

„Ne umire nikad srce
što je ljubavlju
oživljeno, tako je na
hartijama starim
ostalo zabilježeno.“ Hafiz Širazi

Sreli smo se slučajno.
Među prašnjavim tomovima starih knjiga, ozbiljnih, zamišljenih, trošnih i onih, rijetko otvaranih.
Kako, ja mlad,
da znam koju da biram?
Koja zna odgovore? Sve moje odgovore, dio jedan bar?
Ti si mene pronašla,
zbunjenog, želja velikih da saznam.
Da spoznam Ljubav.
Srce mlado, žedno, a riječi starih,
knjiga puno,
putokaza bez Puta, gužva u pustinji, a Želja velika.
Mlado srce se prelahko zabuni,
Zagubi, uspava.. povede za nemirima.
Među koricama Tvojim, pronađoh magični svijet,
što samo rijetkima se otvara, što samo u nekim srcima zakuca…
Između mojih odrastanja, posrtaja i spoznaja,
kada svi ne znadoše da me razumiju,
ja u Tebi potražih utjehe.
Odgovore. I nađoh.
Kako onomad, evo i sad, sijedih vlasi. Dječak još sam mlad.
U tvoje otanjale listove zaronim.
Stari smo znanci.
Davno smo Đulistanom koračali, ružine latice skupljali.
Kupkama mirisnim okupani i vinom đula opijeni.
Zar i ja
grešnik ljubavi, u ovom Đulistanu uživati još smijem?
Jer, prošla su doba čednosti.

Sad, da mogu vrijeme vratiti samo kratko unazad, evo, samo ovu godinu iza mene, što prošlost sad je već,
sve bih drugačije, laganije radio.
Od sekundi sahate bih pravio,
Od minuta dane ..
Samo da ona ljubav, ondašnja, još potraje.
Vratio bih se, a sve pješice, stopu pred stopu stavljao,
do mog šehera, gdje oči mi ostaviše tvoje.
Te oči boje mramora, u jedan pogled vječnosti bih smjestio,da budemo samo,
taj pogled, ti i ja, opet.

Čaršiji kaldrmu svu bih izbrojao,
golubova koliko Sebilju sleti u sahatu jednom ja bih znao.
Vrijeme umnožio, osmijesima krasio, riječima umilnim.
Niz Kovače, sporije bih silazio, i u mirisu kahvi sa Sarača se opijao.
Ezane ćutio,
u dove starih nana zaranjao, po 100 puta Amin, izgovorio.
U divanu tvom Hafize,
smiraj nalazio,
opijen, napojen ljubavlju sa Izvora,
ovih dana lakše bih bivstvovao.
Sjećanja mi zbunjena,
Jedan je Vatan.
Bunovna sam sna.
Nije mora, ovo teže je.
Breme (ne)ovozemaljsko u tuđinu kad odeš,
ti uprtiš.
Ko kletva djevojačka uporna, britka.
Sabah me spasi, uvijek.
Kada miruje dunjaluk, kada Svemogući iz svojih riznica bogatih prosipa milosti, ja nalazim nade dah,
vratiću se tebi..kao Hafiz rodnoj grudi.
Ja, vratiću se tebi.
Da samo još jednom, naši pogledi zajedno zagrle čaršiju,
da osmijeh čehru ti ukrasi,
kada me vidiš
i neka Divan nam iskroji dane što pred nama su.
Jer, uz ljubavi vina Hafiza, u čaroliji jedne ljubavi u krošnjama Đulistana,
ja stigoh evo i do Širaza,
slatko prašnjav,
bogat ovim srcem, što samo zna da voli.

3. “Iran”, Merjem Meša

Iskrena ću biti, o Iranu nisam znala mnogo, bila sam ograničena informacijama koje
nude mediji. Nažalost, mediji zemlje takozvanog Bliskog Istoka uglavnom
predstavljaju opasnim i nepreporučljivim za putovanja. Iznenadna i sasvim
neplanirana posjeta Iranu, ljeta 2019. će promijeniti ovu sliku, proširiti moje vidike i
upoznati me sa nečim sasvim novim.
Nakon slijetanja na aerodrom Imam Khomeini u Teheranu, pošto je bilo vrijeme
sabah namaza odlazim u mesdžid i na prvu ostajem fascinirana njegovim interijerom,
koji je u kombinacijama sa kaligrafijom i geometrijskim detaljima oslikavao ljepote
islamske arhitekture. Ovo je bio znak da se sprema jako uzbudljivo i neobično
putovanje.
U dvanaest dana, koliko sam bila tamo, imala sam priliku posjetiti šest gradova,
počevši od Teherana, Kašan, Isfahan, Jezid, Širaz i Tebriz. Svaki od ovih gradova je
poseban, a to se najviše ogleda u arhitekturi. Svi segmenti umjetnosti i kulture čine
ovu zemlju posebnom i drugačijom. Osim navedenog, perzijski jezik i gostoprimstvo
ljudi daje posebnu čaroliju Iranu. Birati najljepši grad ili građevinu u Iranu je zaista
teško. Bilo bi nepravedno pričati o ljepotama Nakši Džihana, istančanim detaljima na
Ali Kapu palači koja gleda na Šah džamiju u svim njenim plavim nijansama i savršenim
motivima, a ne spomenuti magične zalaske sunca u Jezidu, njegovim uskim ulicama i
kućama od ćerpića, te o drevnom hramu Zoroastrijanaca, Persopolisu, mirisima
đulistana i vrtova koji ostavljaju neizbrisiv trag. A tek, ne spomenuti velikane Sadija i
Hafiza. Sve navedeno dovodi do zaključka da se u Iranu ne može izabrati najljepši
grad. Svi su jedinstveni i čarobni. I svi te zovu da im se ponovo vratiš.
Koliko su utisci iz Irana ostavili pozitivan utisak na mene govori i činjenica da sam
krenula učiti perzijski jezik, samim tim i kulturu Irana. A prošle godine mi se posrećilo
jer sam na fakultetu imala predmet o islamskoj arhitekturi, gdje smo detaljno učili o
iranskoj arhitekturi i njenoj ljepoti. Bilo je zanimljivo slušati predavanja prisjećajući se
svih džamija, turbeta, palača, čaršija, mostova i ostalih građevina koje sam imala
priliku posjetiti.
Iran, ma koliko se, u neku ruku, činio “otuđen” od drugih zemalja, smatram da mu
trebamo pružiti šansu i upoznati ga, a to je moguće samo ako bez predrasuda
krenemo učiti i istraživati o njemu.
Nadam se da će se situacija u cijelom svijetu uskoro stabilizovati kako bi napokon
mogli krenuti u nove pustolovine po Iranu.
Do tada, hoda hafez!

4. “Nezaboravni Iran”, Amina Bašić

Kada sam u decembru 1992. godine u svojoj 21. godini života slomljenog  srca izašla iz, ratom već teško ranjenog, Sarajeva i kao izbjeglica stigla u Iran, ni slutila nisam da ću veliki dio svog života, gotovo cijelu  svoju mladost, provesti u ovoj dalekoj zemlji.

Sve mi je tada izgledalo strano i nepoznato, počev od reljefa, klime, arhitekture, preko jezika, tradicije i običaja pa sve do svakodnevnog života. Nije trebalo proći dugo vremena da zapazim da me ova zemlja uistinu fascinira i ubrzo je pronašla put do moga srca gdje je ostala  zauvijek.

Ako jednu zemlju čine njeni zrak, ljudi, hrana, muzika i još mnogo toga Iran je  veličanstvena zemlja koja u jednom periodu godine u isto vrijeme ima sva četiri godišnja doba. Npr. kada je na sjevernoj polovini Irana i u pojasu prema Kaspijskom moru zima i snijeg, u isto vrijeme na jugu zemlje je ljeto, a u sredini između ta dva pojasa je neki prelaz sličan proljeću.

Nakon toliko godina još uvijek sa sjetom u duši osjetim taj lagani zrak koji u sebi nosi neku smirujuću energiju, a posebnu draž nose vjetrovi koji šibaju nepreglednim prostranstvima i zasijanim plodnim poljima i livadama.

Ubrzo sam primjetila koliko su Iranci jedan izuzetno vrijedan narod. Počev od toga sa koliko truda i posvećenosti prave razne  vrste predivnog  autentičnog hljeba: lavaš, barbari i sangak pa do najukusnijih jela koje vrijedne Iranke spremaju za svoje porodice, a ponekad i ugoste i po pedeset osoba za raskošnim soframa prepunim predivnih iranskih tradicionalnih jela: razne vrste dolmi, biljnih čorbi, posebno ukusna jela sa rižom i nezaboravni iranski kavab. U Iranu postoji jedno nepisano pravilo „mehman habibe hodast„ što u prevodu znači da je gost – Božija ljubav, a to pravilo vrijeme ne mijenja.

Ne mogu da zaboravim spomenuti nešto najvažnije vezano za Iran i nešto što me svaki put iznova fascinira, a to su ručno rađeni perzijski tepisi koji su sigurno po težini i komplikovanosti izrade daleko najsavršenije umjetničko djelo koje postoji na svijetu, van svake konkurencije. U svaki  perzijski tepih utkani su sati, mjeseci, čak i godine intenzivnog, mukotrpnog rada i odricanja tkalja, tih prevrijednih žena.

Jedna od prvih riječi koju sam naučila u Iranu je „talaš“ što znači zalaganje, a uz nju i riječ „pošte kar“ što znači upornost u radu, te riječ „ahlag“ što znači ponašanje i direktno se odražava na ophođenje prema drugim ljudima. Vjerovatno odatle potiče svaka vrsta tolerancije koju ovi ljudi nose u svom karakteru, a posebno visok nivo vjerske tolerancije prema svim drugim religijama, koji obilježava cijeli iranski narod čineći ga posebnim i jedinstvenim.

5. “OSTRVO KIŠ…nije iranski Dubai…on je samosvojni ostrvo KIŠ”, Smaragda Klino

Sabah be hajr…hanume Klino…telefonom,budi me gospodin Sadžidi, šef taksi službe u mojoj ulici na Puneku…jednom od elitnih dijelova Teherana.Tu mi je bio dom tri godine.Bila sam član velike porodice IRIB-a,kao novinar iz BiH.Voljela sam se voziti gradskim prevozom Teherana, vrlo ugodno biti u drugoj polovini prevoza, jer u prvom dijelu je predviđeno za muškarce.Kažem ugodno, jer  ste izbjegli nezgodnu gužvu kako zna biti u našem  „normalnom“ zajedničkom prevozu.Sjednem na prvoj stanici do kraja linije i upoznam taj kraj.Kad god sam imala vremena.Koristila sam i taksi, ali bome i avio prevoz.Cijene su bile vrlo pristupačne.Svaka ulica ima svoju taksi agenciju i tu ste sigurni, ukoliko se dvoumite.Ma, i ostali usputni taksi je čak jeftiniji od agencijskog, ništa manje siguran.I,tako stalno ste u pokretu, svi žure, ponesu i vas.I vi živite teheranski.Uvaženi gospodin Sadžidi, kao najbliži rod brinuo se o mojim putovanjima,kao  i to jutro za rani   avion u 4.00sata.I on i njegove kolege su me budili na vrijeme za prevoz na aerdrom, koji nije bio daleko, prije nego sam počela putovati sa aerdroma Homeini , koji je udaljen skoro dva sata od moje kuće.I to jutro,tačno januar prije 15 godina g.Sadžidi vozio me je na aerderom  za put na ostrvo Kiš. Ostvro Kiš, je  jedna od najzvučnije riječi koju Iranci izgovaraju.S najviše ponosa…Imaju „zašto“,jer To mjesto je Prva ustanovljena free-(slobodna) zona na Kugli zemaljskoj.Dakle, freeshopovi  su krenuli od tog mjesta.Perzijsko carstvo svoj uticaj na cijeli svijet krenulo je Ahemenidskom dinastijom…jer njegov najveći vladar Kuroš, prvi je postavio povelju ljudskih prava.  U zapadnoj povijesti Ahemenidsko perzijsko carstvo ostalo je najviše upamćeno po grčo, perzijskim ratovima,uspješnom modelu Kuroševe centralizacije administracije, bogatoj umjetničkoj ostavštini,oslobađanju Jevreja iz babilonskog ropstva,tolerancija vjerskih manjina,uključujući i naše pretke sa Balkana,te prvom pisanom spomeniku ljudskih prava Kurošev glineni cilindar.Zauzimao je oko 10,7 milijuna km2 te činio 48,posto populacije tadašnjeg svijeta. Ahemenidska carstvo hakhamuniš…protezalo se od Libije do Indije, Etiopije, Kazahstana.

Nakon skoro dva i po sata letenja do Perzijskog zaliva,jutarnji prasak svjetlosti odsjaja mora, dočekao me je kao da sam jedina.Mirisi mora,drugačiji od našeg , odmah su me uzeli pod svoje i kao zanesena sam  hodala tim mistikom deset dana.Ni tu ni gdje god sam putovala Iranom, od sjevera do juga, nikada nisam osjetila nelagodu jer sam sama.Gdje gdo sam dolazila,kao da sam najrođenija sestra…ljubaznost, susretljivost…sigurnost.U bliskom vremenskom periodu posjetila sam Dubai…Žao mi je, ali Dubai mi nije dao tu puninu…

Mini busom svaki dan sam obilazila cijeli Kiš… Išla sam na plažu obavezno samo  za žene.I tu vam je posebna ugoda.I svaki dan sam i prije i poslije plaže sjedila u parku ispred ograđene plaže, gdje sam hranila veliko jato kosova…da,da crnih  sa naranđastim kljunom.Kao da su se bili navikli na mene.

Stara maslina u parku,također je navikla na mene…kao da sam tu nekoliko stotina godina koliko je i sama stara.A, plaža…kraj januara, početak februara…preugodno…Nije gužva.I što ima posjetiteljki , sve  su posvećene sebi ili (svojim)djevojčicama koje bi dolazile nakon škole.Boraviti od ujutro do zalaska sunca,na sedefastoj plaži je za nas Evropljane nezamislivo.Pijesak, k’o pijesak rekli bi…Ali ne!To je toplo more.Na kraju samog zaliva, jedno kasno popodne skupljajući bijele koralje, i komadiće sedefa, iz pijska se pomiljala neka  čudna prilika.Uplašila sam se!Na momenat mi se njuškica učinila kao vodene vidre…Srce mi lupa, od straha, ali znatiželja me prikovala i sjela sam na topli pjesak i čekala…Kornjača, veličine patke milila je iz pijeska i odmilila u vodu.Idućih dana da nisam znala da je to ona, preplašila bih se  i u vodi…jer smo se nakon toga sretale često,“uzput“.Na tom putu prema plaži je i putokaz za drevni grad Harira.Nisam jedini posjetitelj.Obilazak drevnih zidina vraća na misao da su tu živjeli ljudii prije 2 i po hiljade godina.

Karize Kiš ili Qanat, je također pečat tih vremena.Tunel ispod ostrva duž cijelom teritorijom je ćudoređe, a stvarni nekadašnji život.

Karize …i prije rimskog akvadukta drevni Iran razvio je vlastiti hidraulični sistem nazvan qanat.To je niz vertikalnih izvora izgrađenih duž blagog nagiba za filtriranje vode prema sušnim područjima. Kiš Qanat je neponovljiv primjer drevne tehnologije, star preko 2500godina.Filtrira vodu u suhe doline ispod slojeva korala koji čine temelj ostrva.Jedinstven na svijetu, sastoji se od koralja a tuneliranje u zemlju, omogućava jedinstven pogled ispod koraljnog ostrva niz tunel u blizini bunara probija se kroz zemlju na više  od pet milja.Postaje podzemni grad.

Iranski otok Kiš je i istoimeno naselje koje se nalazi u Perzijskom zaljevu.Otok je dio pokrajine Hormuzgan, sa   oko 26 000 stanovnika.Površina 91km2 ,kao Vis, treće je   najposjećenije kupalište na Bliskom Istoku.Strani državljani koji žele prisutpiti Kišovim slobodnim zonama zakonski nisu obavezni za nabavljanje vize prije putovanja no žig na putnoj dozvoli  vrijedi 14 dana nakon slijetanja u lokalnu zračnu luku.

U predvečerje, obasjano šarenim sijalicama Kiš je kao veliki zabavni park.Svakome, kome  je tranzit,na nekoliko dana to je dom na stotine  posjetitelja ostrva.Cijele porodice.Dubai  i Kiš su zapravo „kruhodar“,hljeb-  za hiljade ,pa i milione  sezonskih radnika iz Indonezije, Indije, Filipina.Kiš im je dom, dok  traje tranzitna viza, te se ponovno vraćaju u Dubai, kao radna snaga.Doduše jeftina, ali to je za koliko hiljada porodica, kao nama Njemačka, Švedska.Ljudi tu na Kišu žive, na nekoliko dana, šetaju odmaraju se za narednu vizu, koju će nakon šest mjeseci ili godinu rada, opet ovdje produžiti.Bogati turisti…neki pokazatelji izbacuju i cifru od oko 5 i po milijuna godišnje, odsješće u   Dariush Grand hotelu, koji je koštao 125 milijuna USD. Muzej bisera jedinstven…o tom muzeju, o podvodnom ronjenju, o delfinima, nasukanoj modernijeg tipa grčkoj lađi mogla bih vam još pisati.Ali, hajde malo i vi počnite sami tražiti…Počnite od Ostrvo Kiš  u Perzijskom zaljevu… možda i vas privuče i „odletite tamo“,kao i ja prije petnaest godina!!!