Nizamijevo stvaralaštvo odredilo je karakter daljeg razvoja književnosti ne samo Irana. Tokom prethodnih osam vijekova svaki je pjesnikova djela prihvatalo kao savremenu umjetničku pojavu. Svaka Nizamijeva poema je cijeli svijet u pokretu. Taj svijet ne podliježe zakonu starenja, on se podmlađuje i raskošnije rascvjetava iz vijeka u vijek.
Onako kako se razvija opšteljudska kultura, širi se i sfera Nizamijevog uticaja, povećava se krug njegovih čitalaca, iz godine u godinu povećava se broj umjetnika, slikara i muzičara koji se obraćaju Nizamijevom stvaralaštvu, neiscrpnom bogatstvu njegovog duhovnog nasljeđa. U čemu je tajna vječne mladosti pjesnikovog djela? U tome što je veliki umjetnik svojom volšebnom četkicom oslikao takva ljudska osjećanja i snove koji će živjeti koliko i čovječanstvo. Nizami je ovjekovičio prekrasni svijet čistih i uzvišenih stremljenja ljudske duše, nadahnuto je opjevao požrtvovanu ljubav i time je prethodnik Dantea, Petrarke i trubadura.
O pjesnikovom životu, o činjenicama iz njegove biografije, malo je poznato. Poslije Nizamija je prošlo osam vijekova, vijekova mnogobrojnih ratova, razaranja, pod čijim udarcima je uništeno brojno bogatstvo rada, uma, talenta i genija naroda. Dovoljno je napomenuti da je nekoliko godina poslije pjesnikove smrti po cijelom istoku prohujao uništavajući mongolski uragan, koji je gradove u procvatu pretvorio u ruševine. Međutim, Nizami je izdržao rušiteljski nasrtaj vremena… Svi sačuvani rukopisi njegovih djela, koji su osnovni izvori podataka o njegovom životu i načinu mišljenja, prepisani su poslije mongolske najezde u XIV vijeku, skoro 200 godina od njihovog nastanka.
Nizami se rodio 1140. godine u gradu Gendži, gdje mu se nalazi i mezar. Prošli su vijekovi, Gendžu je razrušio zemljotres, opustošila neprijateljska razaranja, porušene mnoge zgrade i palate, nestale su čak i ruševine starog dijela grada, ali Nizamijev grob narod je sačuvao kao svetinju. Svi podaci o porodici i privatnom životu Nizamija mogu se izvući iz njegovih djela. U lirskim poemama on govori o sebi, svom ocu i majci, ženi i sinu. Saznajemo da je po socijalnom statusu bio vrlo blizak narodu, uvijek je živio sa njim. U poemi “Lejla i Medžnun” spominje oca i majku koji su u to doba već bili umrli. Njegova djela svjedoče o tome da je pripadao obrazovanom sloju ljudi svoje epohe, da je vladao znanjima iz mnogih nauka. Ne samo što je dobro poznavao perzijsku i arapsku književnost, istoriju i filozofiju, nego je poznavao i kulturu, književnost i filozofiju Grčke, Kine, Vizantije i drugih zemalja. Iz njegovih djela se vidi da je osim pisanih izvora, dobro poznavao folklor, riznicu narodne umjetnosti.
Još u djetinjstvuje učio je Kur’an, koji je kasnije više puta citirao u svojim djelima. U to doba, za dalje usavršavanje, članovi dobrostojećih porodica išli su u poznato učilište „Nizamija” u Bagdadu ili u Damask, Meku, Kairo i druge gradove. Mada Nizami nikuda nije putovao, nastavio je da dopunjuje svoje znanje u rodnom gradu jer su se 50-tih godina 12. vijeka u Gendži sa svih strana okupili veliki naučnici, pjesnici, pisci, slikari i drugi. Knjige koje je pisac čitao odnosno rukopisne knjige iz najrazličiti]ih naučnih oblasti napisane u raznim krajevima muslimanskog svijeta, prijevodi, interpretacije antičkih autora, poetske zbirke na arapskom i perzijskom jeziku, ukrašavale su zidove biblioteke u Gendži i bile su dostupne pjesniku. On je sistematski proučavao aritmetiku, algebru, višu matematiku, geometriju, astronomiju, herniju, mineralogiju, medicinu, logiku, geografiju, historiju, poetiku, versifikaciju i dr.
Nizamijevo poznavanje astronomije poražava čak i savremene stručnjake. U svojim poemama “Lejla i Medžnun”, “Sedam princeza” i drugima pjesnik navodi i profesionalno karakteriše takve astronomske pojave, od kojih su mnoge postale poznate evropskoj nauci tek poslije otkrivanja teleskopa. Raznolikost zemlje, autonomnost svake planete (“svaka zvijezda je svijet za sebe, koji ima svoju zemlju i nebo”), postojanje “svoda koji stalno kruži”, „zakon o očuvanju materije”, “vječnost svemira” itd. sve je to bilo poznato njegovom radoznalom umu. Bilo mu je poznato da Saturn ima svoj prsten, koji je u Evropi mnogo kasnije otkrio Galilej. Naravno da Nizami nije sam došao do ovih otkrića, njegova znanja svjedoče o tome da je on bio u toku naučnih dostignuća svoga vremena.
I kao što je govorio pjesnik, on je “tokom svog kratkog života pročitao sve nauke od Saturnovog” prstena do centra Zemlje i sakupio more znanja iz svih oblasti”.
Za razliku od većine svojih savremenika Nizami se bavio astronomijom ne zbog predskazivanja sudbine, nego da bi pronikao u tajne prirode. On nije vjerovao u astrologiju, u zvjezdoznance koji su stalno okruživali cara i vlast, otvoreno je poricao uticaj zvijezda na sudbinu čovjeka. Neobično duboko i raznovrsno je bilo njegovo poznavanje medicine. Odlično je znao radove antičkih ljekara Galena i Hipokrata, značajna dostignuća muslimanske medicine i farmakologije (Raži, Isaka ibn Hunejna, Avicene i drugih). Recepti i savjeti koje je Nizami preporučivao za održavanje zdravlja često iznenađuju savremene ljekare.
Pjesnik je posebno proučavao historiju kulturnih naroda, drevnih i srednjovekovnih. Odlično je znao historiju antičkog svijeta, arapskog halifata, historiju i etnografiju brojnih turskih plemena, rasijanih po ogromnom prostranstvu od Kine do Sredozemnog mora. Bili su mu poznati Platonovi “Država i Zakoni”, djela Aristotela, traktati Arhimeda, Euklida, Hermesa Trismegista, Miletskog Talesa, Apolonija Tijanskog, Porfirija Tirskog itd. Kako svjedoče brojni podaci, uvijek je uz sebe imao djela at-Tabarija, al-Balazurija, al-Jakubija, Ibn-Kutajbija, Baljamija, Ibn Faldana, Masudija i drugih historičara, odakle je crpio svoja znanja o raznim narodima.
Djela velikana Rudekija (umro 940. godine) i Firdusija (936-1020.) stajala su mu na stolu. Proučavao je djelatnost takvih velikih majstora riječi kao što su Unsuri (umro oko 1040. godine), Faruhi (umro 1037. ili 1038.), Manučehri (umro 1040. ili 1041.), Sanai (1080-1131.), Ansari (1006-1089.), pjesnik sa seldžučkog dvora Muizi (XI vijek), Fahrudin Gorgani (XI vijek), veliki majstor kaside Enveri (umro 1187.), virtuoz rubaija Omer Hajam (1049-1121.) i drugih. Nizamiju ne samo da su bila poznata remek-djela Katrana Tabrizija (1010-1085.), Abul-Ala Gendževija (XII vijek), Falakija Širvanija (1108-1146), Izudina Širvanija (XII vijek) i neprevaziđenog majstora kaside Hakanija (umro 1199.), nego je znao napamet mnoge njihove stihove. U to vrijeme je postojalo nepisano pravilo: mladi pjesnici, prije nego što počnu sami da pišu stihove, bili su obavezni da napamet nauče 20.000 stihova iz djela klasika i 10.000 stihova savremenika.
Nizami je počeo da oprobava svoje pjesničke snage već u mladosti. Ogroman pjesnički talenat pomogao mu je još kao mladiću da vrlo brzo stekne veliku popularnost među čitaocima. Na to pjesnik ne jednom ukazuje. Njegove lirski gazeli pjevali su se u mnogim gradovima Irana. Godine 1180. Nizami je počeo da radi na poemi “Husrev i Širin”, a 1188. godine završio je svoje drugo remek djelo, poemu “Lejla i Medžnun”. Godine 1197. Nizami je završio poemu Bahramname, koja je u književnosti postala poznata pod nazivom “Sedam ljepotica”. Rad na Iskendernami ( Knjiga o Aleksandru), koja je njegova najveća i najmonumentalnija poema, tekao je u posljednjim godinama života pjesnika. Godine 1199. bio je gotov prvi dio njegove “Knjige o slavi” (Šarafname), a 1201. godine bio je završen drugi dio – “Knjiga o sreći” (Ikbalnama).
Tačan datum smrti je do danas ostao problematičan, ali je očigledno daje to bilo 1203. godine.
Do svoje 35. godine, Nizami je pisao samo lirske stihove i kaside. Oni su ga među savremenicima proslavili kao najtalentovanijeg pjesnika. Pišući liriku, Nizami je sakupljao znanje, saznavao ljudsku prirodu i život. Na poemama je počeo da radi stekavši već široko poznavanje svih oblasti ljudskog života, prošavši kroz borbu i stradanja i pronašavši odgovore na goruća pitanja čovjekove historije i bivstva. Bilo mu je 35 godina kada je pristupio pisanju poema i radio je na tome do kraja života (1203.).
Ova remek-djela su ušla u svjetsku književnost pod nazivom “Hamse”, tj. Petorka. Bila je to prva Petorka u historiji istočnjačke književnosti. Po sižeima pojedinih dijelova Nizamijeve “Hamse” bili su napisani mnogobrojni stihovi i poeme od strane brojnih klasika svjetske književnosti, kao što su Husrev Dehlevi, Sadi, Hafiz, Džami, Šekspir, Gete i drugi.
