Selo Uraman Taht od davnina predstavlja bogatu kurdsko – iransku historiju. Mjesto koje zbog prirodno prelijepog okruženja, starih građevina i tradicionalnih manifestacija – tipa Pir šalijar, ruralno područje svrstava na listu iranskog kulturnog blaga.
Uraman Taht se nalazi u provinciji Kurdistan, 65 kilometara jugozapadno od grada Merivana, 170 km od centra Kurdistana i grada Sanandadža, na nadmorskoj visini od 1.450 metara. Umjereno je kontinentalne klime, proljeća i ljeta su vruća dok su zime teške i hladne. Uraman se na kurdskom jeziku izgovara herami i okvir je jednog širokog planinskog dijela Zagrosa, koji inače obuhvata cijeli dio provincije Kurdistan. Selo Uraman Taht takođe pripada dijelu Uramana.
Riječ uraman ima dva sloga ura i man, što znači mjesto koje je napravljeno. Vjeruje se da je Huraman nekada bio veliki grad, u svijetu poznat centar životnog učenja, zbog čega ga se sjećaju kao taht, odnosno središte.
Selo Uraman Taht smješteno je na planinskom dijelu i suzbijene je strukture, nešto slično selu Masule. I u Uraman Tahtu se dvorišta prvih kuća nastavljaju na krov drugih. Zidovi kuća u selu kao da su rad umjetnika koji je slagao kamen po kamen i dodatno ga još ukrašavao drvetom. Drvo duda, oraha i čenara je najčešće korišten materijal u uljepšavanju seoskih domova. Većina seljana su poljoprivrednici, vrtlari ili stočari. Neki su aktivni i u ručnim radovima i to im je osnovno zanimanje. U selu su napravljene posebne prostorije u kojima mještani rade na svojim tkalačkim stanovima. Najvažniji poljoprivredni proizvodi su pšenica, zob, leblebija, grožđe, orasi. U seoskim vrtovima pored rijeke Sirvan mogu se naći kruške, orasi, smokva i nar.
Važno je znati da su razne stvari – kašike, viljuške, noževi, češljevi, korpe, vrata i drveni prozori tradicionalni ručni radovi ovog podneblja. Odjeća ljudi iz Uraman Tahta kao i u drugih stanovnika provincije Kurdistan je domaća. Šarena, veselih boja ovdašnje stanovnike čini veselim i sretnim. Njihovi običaji zbog njihove udaljenosti od ostatka Irana ostali su netaknuti.
Od svetišta koja poštuju seljani najvažnije je Pir Šalijare Uramin. Svake godine zadnje srijede i četvrtka prije 15. behmena održava se ceremonija Pir Šahrijar. Neki od historičara korijene ove tradicije vežu za vrijeme od prije cijeli milenijum. Pir Šalijar Uramin pokazuje saradnju i slaganje ljudi u selu tj. u cijelom mjesnom organizovanju.
Ceremonija traje po dvije sedmice. Počinje utorkom djeljenjem oraha iz vrta Pir Šalijar svim seljanima, ali i ljudima koji naseljavaju okolna mjesta. Orahe poklanjaju djeca i oni su zamjena za pozivnice. Kurbani – krave, ovce i koze, pripremanje posebne hrane, namaz i zikr dova čine cjelokupnu proslavu. Organizatori su seljani ali njima u pomoć često priskaču mještani okolnih sela. Svako zna svoju obavezu šta mu je činiti i na kraju i bez ikakvog potpisanog ugovara niko nije zakinut. Na ovoj ceremoniji koja pokazuje saradnju i slogu mještana, učestvuju gosti iz svih dijelova Irana, a ponekad se zna skupiti na hiljade ljudi.
