U Iranu, kao i u svakoj zemlji, postoje posebni običaji vezani za sklapanje braka, koji su često praćeni muzikom, plesom i veseljem. Svaki narod u Iranu ima svoje specifične svadbene običaje, ali svi oni imaju zajedničke korijene. Prvi obred u procesu stupanja u brak jeste prosidba. Tokom ovog obreda mladoženja, zajedno sa svojom porodicom, dolazi u kuću mlade kako bi se obje porodice međusobno upoznale.
Nekada su porodice birale momka ili djevojku i međusobno ih upoznavale, dok se danas mladi uglavnom sami upoznaju, a onda se njihove porodice kroz prosidbu bliže upoznaju. Nakon što se porodice dogovore, slijedi baleburun. Na ovoj ceremoniji se okupljaju stariji članovi porodica i zajednički odlučuju o mirazu (mehru) mlade, kao i o datumu zaruka i svadbe. Ove odluke se zatim zapisuju i potpisuju. Također, porodica mladoženje tom prilikom daruje mladu prstenom, materijalom za čador 7 , svečanom odjećom, mahramom ili šalom, buketom cvijeća i slatkišima. Treća ceremonija je vjenčanje. Ono može biti održano u kući mladinih roditelja ili u matičnom uredu. Tokom ovog obreda vrši se šerijatsko vjenčanje, mladenci postaju mahrem jedno drugom, postaju muž i žena u šerijatskom i pravnom smislu. Najvažniji dio ove ceremonije jeste sofre-ye aghd (svadbena sofra), koja sadrži različite simbolične predmete: Kur’an, ogledalo, par svijećnjaka, med, jaja, orasi, badem, lješnjak, kovanice, esfand 8 , cvijeće, kristalni šećer sa šafranom i hljeb i sir. Jedan od posebnih rituala tokom vjenčanja jeste trljanje šećernih glavica. Nekoliko mladih žena drži izvezenu tkaninu iznad glava mladenaca, dok jedna od njih trlja dvije ukrašene šećerne glavice jednu o drugu, čime simbolično priziva sreću i slatki život za mladence.
Nakon završetka vjenčanog obreda, mladenci jedno drugome stavljaju med u usta i razmjenjuju prstenje. Nekoliko dana nakon vjenčanja, mladina porodica poziva mladoženjinu porodicu na svečani ručak ili večeru. Ovaj običaj naziva se pagoša, a isti obred organizuje i mladoženjina porodica za mladinu porodicu. Nekada između vjenčanja i svadbene proslave prođe nekoliko mjeseci. Tokom tog perioda mladenci skupa provode vrijeme i bolje se upoznaju. Ako se u međuvremenu poklopi neki važan praznik, poput Nouruza (iranske Nove godine) ili Noći Jalda (najduže noći u godini), mladoženjina porodica donosi poklone mladi. U međuvremenu, mladina porodica priprema miraz – sve neophodne stvari za zajednički život mladenaca.
Nekoliko dana prije svadbe organizuje se džahazbaran – ceremonija u kojoj rodbina mlade donosi poklone i gleda kako je opremljen novi dom mladenaca. Veče uoči svadbe održava se hanabandan – proslava u domu mladine porodice. Tokom ove svečanosti mlada se dotjeruje, a porodica mladoženje donosi joj voće, slatkiše i ukrašenu knu. Po završetku slavlja, na mladine i mladoženjine ruke se stavlja kna, a gosti također dobijaju knu na dar. Konačno, na red dolazi svadbeno slavlje, koje predstavlja centralni dio ceremonije vjenčanja. Održava se u svadbenom salonu, vrtu ili u kući mladoženjinog oca. Gosti se poslužuju voćem, slatkišima i svečanom večerom. Na kraju večeri, neki gosti prate mladence do kuće mlade, gdje njen otac stavlja njihove ruke jedno u drugo, blagoslovi ih i uči dovu se za njihovu sretnu budućnost.
Mladenci zatim simbolično prolaze ispod Kur’ana i odlaze u svoj novi dom. Dan nakon svadbe održava se patakhti, ceremonija u kojoj rodbina donosi poklone mladencima. Ako su mladenci otišli na medeni mjesec, ovaj običaj se održava nakon njihovog povratka.
Nekoliko dana nakon svadbe mladoženja prisustvuje posebnoj ceremoniji madarzan salam (selam punice). Ovom prilikom on se zahvaljuje majci mlade što mu je dala njenu ruku i daruje joj poseban poklon.
