Džamije i mesdžidi su najvažnije građevine u zoni islamske kulture i civilizacije.
U njihovoj gradnji su tokom proteklih 14 stoljeća utkani genijalni duhovni i umjetnički talenti i mnogobrojne vještine. Tragovi tih talenata i umijeća su izraženi u većini džamija islamskog svijeta. Na prostoru islamskih zemalja postoje stotine džamija sa raznolikim i različitim arhitektonskim karakteristikama i odlikama. Sve džamije imaju prostrana dvorišta koja su, zahvaljujući svojim strukturalnim karakteristikama, pogodna za korištenje tokom sva četiri godišnja doba. U dvorištima se nalaze česme i fontane s vodom koje su veoma važan arhitektonski detalja, estetski dodatak, ali i koristan sadržaj tog prostora na kojem se okupljaju vjernici.
Voda je oduvijek prisutna na džamijskim prostorima. Voda na svojoj površini vjernicima nudi sliku neba koja ih podsjeća na duhovnost, njom se vjernici čiste i pročišćavaju, a njena svježina na najljepši način osvježava zrak u džamijskom dvorištu.
Historičar Ibn Batute u jednom rukopisu piše da je tokom svojih putovanja naišao na džamiju pored koje, s obje strane, teku rijeke, a njeno dvorište je ispunjeno cvjetovima jasmina i pupoljcima ruža, brezama i vrbama. Opisujući taj prizor, ovaj historičar kaže da je u jednom trenutku osjetio ljepotu dženneta. On kao najljepši primjer takvih džamijskih dvorišta navodi glavnu džamiju u Ešterdžanu, nedaleko od iranskog grada Isfahana.
Vrtovi i cvijetnjaci za muslimane imaju posebnu simboličku vrijednost, jer se, pored materijalne koristi koju je moguće crpiti iz uzgojnih bašti i vrtova ili koristi koja se ogleda u uljepšavanju prostora, na tim prostorima mogu posvetiti duhovnom uzdizanju i spokoju.
Upravo zbog toga su muslimani od davnina preferirali gradnju džamija baš na prostorima koji su bili prekriveni raznovrsnim cvijećem ili je zemlja na tim lokacijama bila pogodna za uzgoj raznih vrsta cvijeća.
Kroz historiju je postojalo mnogo džamija koje su bile izgrađene u vrtovima i cvijetnjacima. Najstariji primjer tog tipa džamija je džamija Božijeg poslanika (s.a.w.s.) u Medini. Prostor na kojem je sagrađena ova džamija je, zbog mnogobrojnih stabala hurme, nazivana „hadiqe“ što u prevodu znači „vrt“. U sačuvanim rukopisima čitamo da su muslimani u prvim godinama nakon gradnje Poslanikove džamije u Medini namaz obavljali u sjenci palminih stabala. Neke od najpoznatijih džamija sagrađenih u vrtovima su džamije „Qeyravan“ u Maroku, „Abr Abad“ u Jazdu i glavna džamija u Damasku.
Naravno, mnogo veći je broj džamija oko kojih su nastajali vrtovi i cvijetnjaci nakon njihove gradnje. U tim vrtovima je zasađivano voće koje nije pripadalo nikome posebno, nego svim vjernicima koji su ulazili u džamijsko dvorište, a voćni plodovi su, prema običaju, pretežno ostavljani na korištenje siromašnijim članovima zajednice.
Stav islama je da ni na jednom mjestu na kojem se obavlja ibadet – pogotovo ne u džamijama i mesdžidima – ne mogu biti postavljeni kipovi, biste ili slike živih bića – posebno ljudi i životinja – u njihovom prirodnom obliku. Naravno, u džamijama se koriste simboli biljaka. Najstariji primjeri te vrste simboličkog korištenja biljaka zabilježeni su u džamijama u Damasku i Palestini. Ti primjeri su sačinjeni od odslikanih biljaka i iscrtanih geometrijskih i trigonometrijskih oblika. Na enterijernim i eksterijernim zidovima tih džamija naslikano je drveće palmi, maslina i narova, te grožđe. Odgovor na pitanje zašto je na tim džamijama slikano baš to drveće i zašto baš to voće, može se pronaći u uticaju okoline odnosno biljnom životu koji se razvija na tim područjima. Naravno, te slike su naslikane s prvenstvenim ciljem da vjernicima dočaraju džennetske ljepote koje su spomenute u kur’anskim ajetima.
Oko iranskih džamija su nastajali i nastaju vrtovi inspirirani iranskom tradicijom, a isti slučaj je i sa keramičkim ukrašavanjima džamijskih zidova. Kvartijalna podsjela unutar vrtova u džamijskom dvorištu i isprekidane linije unutar vrtova i na umjetničkim ukrasima zidova, simbol su iranske arhitekture. Džamije u Iranu su ukrašene plavom i azurno plavom bojom, a riječ je o nijansama plave boje koja za istočne narode simbolizira vječnost i bezgraničnost. Kubeta prekrivena azurno plavom bojom pod plavim nebeskim svodom kreiraju nesvakidašnji prizor pred posmatračem koji zna cijeniti ljepotu.
Plava džamija u Tabrizu, u svijetu je poznata kao najupečatljiviji primjer kombinacije iranske kulture i arhitekture koju poznajemo kao „ Islamsko plavetnilo“. Ova džamija je izgrađena 1465. godine, a gradnju je finansirala supruga sultana Džehanšaha; najmoćnijeg vladara iz dinastije Kara Kujunlu. U blizini džamije se nalazi i turbe sultana Džehanšaha i članova njegove porodice. Ova džamija je postala poznata kao Plava džamija zbog raznovrsnosti i keramičke preciznosti, raznovrsnih linija i perfektno usklađenog prelamanja boja na njenom eksterijeru. Cjelokupno keramičko uređenje ove džamije izvedeno je u azurno plavoj boji i šestokutnim pločicama, a njeno kubbe je ukrašeno prelijepim prizorima iz prirode naslikanim topljenim zlatom. Veći dio Plave džamije uništen je u zemljotresu koji je to područje pogodio 1778. godine, ali je ipak džamija kasnije obnovljena. Glavna vrata ove džamije koja su uljepšana usijecanim raznobojnim keramičkim pločicama još uvijek stoje na svome mjestu i raširenih ruku primaju vjernike i poklonike iranske umjetnosti i kulture.
Ova džamija se u historijskim djelima spominje i kao „Muzaferijska građevina“. Poznati turski geograf i historičar Katib Čelebi je u djelu „Historija svijeta“ u 17. stoljeću zapisao: „Kube ove džamije nadvisuje Kesraovu kulu. Ova građevina je veličanstvena, ukrašavaju je prelijepe keramičke pločice i grandiozno kubbe, a ko god u nju uđe srce mu ne dozvoljava da iz nje izađe.“
Na svim keramičkim detaljima na zidovima Plave džamije piše „Ali Velijullah“, a pored spominjanja hazreti Alije tu su i imena ostalih članova Poslanikovog Ehli bejta (neka je mir na njih). Eksterijer zidova je urađen u ciglama, a džamijski pod je popločan blistavim keramičkim pločicama.
Još jedna džamija koja je poznata po ljepoti motiva iz prirode kojim su ukrašene njene keramične pločice na enterijernim i eksterijernim zidovima jeste džamija „Goharšad“ u Mešhedu.
Ova džamija je izgrađena na južnom dijelu prostranog dvorišta koje se nalazi oko turbeta Imama Reze – jednog od članova Poslanikovog Ehli bejta (neka je mir na njih). Ova džamija se zbog ljepote njenih arhitektonskih rješenja i enterijernih motiva smatra jednim od najupečatljivijih arhitektonskih remek djela Timuridskog perioda.
Ova džamija je ukrašena tradicionalnim iranskim motivima, ima četiri šerefeta i minarete visoke 43 metra. Minareti ove džamije su u cijelosti prekriveni tradicionalnim keramičkim pločicama. Kubbeta su visoka 41 metar, a promjer između dva presjeka kubbeta je 10 metara. Mihrab je urađen u jednodjelnom mermer-kamenu, a na sredini mihraba je uklesan kur’anski ajet. Džamija Goharšad se prostire na skoro 10.000 kvadratnih metara, ima osam vanjskih terasa iznad kojih se nalazi nadstrešnica postavljena na brojnim stubovima nad kojim se izvijaju i mala kubbeta. Zidovi džamijskog dvorišta su do visine od 120 cm prekriveni tamnim kamenom iznad kojeg se prostiru raznobojne keramičke pločice sa raznovrsnim ukrasima. Većina tih pločica su u plavoj, bijeloj, zelenoj, žutoj i crnoj boji.
Džamija Goharšad je sagrađena po naređenju Goharšad Hatune, supruge vladara Šahroha Timurida 1418. godine, a djelo je jednog od najvećih iranskih neimara Kavvamuddina Širazija. Ime Goharšad Hatune je uklesano na dva mjesta u keramičkim pločicama i na oba mjesta se spominje po svojoj dobroti. Ona je bila poznata kao vrlo mudra žena sklona umjetnosti, a historijski dokumenti je spominju kao osobu koja je veliki dio svog vremena posvećivala humanitarnim aktivnostima. Goharšad Hatuna je sahranjena u dvorištu džamije u avganistanskom gradu Heratu čiju gradnju je finansirala. I ta džamija je sagrađena po uzoru na poznatu džamiju Goharšad u Mešhedu.
Džamija Goharšad je u savremenoj historiji Irana zbog mnogobrojnih političkih događaja postala još poznatija. Reza Han, tadašnji iranski diktator, 1935. godine je naredio da sve žene odbace islamski način odijevanja – hidžab, te je najavio da će tu odluku, ako bude trebalo, u djelo provesti silom. Međutim, ta kraljeva odluka je naišla na odlučno protivljenje iranskog naroda a historija pamti mnoge briljantne govore vjerskih znanstvenika u Mešhedu u kojima su osudili i kralja i njegov naum. Snage reda su upale u džamiju Goharšad u kojoj su se tada okupljali nezadovoljni stanovnici Mešheda i ubile nemali broj vjernika. No, taj upad ne samo da nije iskorijenio protivljenje naroda islamofobičnoj politici koju je vodio Reza Han, nego je uticao na jačanje i širenje tog protivljenja.
U džamiji Goharšad se svake godine upriličavaju posebne ceremonije u okviru kojih se stanovnici Mešheda i ostalih iranskih gradova prisjećaju šehida koji su stepen šehadeta dostigli u upadu šahovih poslušnika u ovu prelijepu džamiju.
