Kaligrafija se kao umjetnička disciplina i u skaldu sa principima estetike javlja u prvim stoljećima islamskog perioda u Iranu. Iranci su u svom novom pismu koje su preuzeli od Arapa, napravili promjene i od njega napravili suptilnu umjetnost, odnosno kaligrafiju. Kufi pismo koje se u Iranu proširilo dolaskom islama, je bilo pismo bez tačaka. U prvom stoljeću po hidžri, čovjek po imenu Abu Asa'd Al-Faris je u ovo pismo uveo tačke i vokale da bi spriječio pogrešno čitanje Kur'ana od strane onih koje ne govore arapski, uključujući Irance.
U drugom stoljeću, nesh pismo je napravljeno kao odgovor na probleme kufi pisma, te je postalo rasprostranjeno u pisanju tekstova. Nesh pismo je pored pisama mohakak, rejhan, sulus, roka ili rika i tevki bilo rasprostranjenu u tom periodu. Ta pisma su poznata kao šest kaligrafskih stilova, a kasnije su reformisana u tri dijela i putem tri pisma, te usavršena.
Prvo pismo koje je kreirano u stilu iranske kaligrafije je pismo talik. To pismo koje je napravljeno kombiniranjem pisama tevki i rika, se pojavljuje početkom sedmog stoljeća i trajalo je oko stotinu godina. Ovo pismo je standardizirao Hadže Tadž Esfahani, a kasnije je Monša Astarabadi uveo još pravila i principa. U 8. stoljeću po hidžri Mir Ali Tabrizi je sintezom dva pisma, nesh i talik, napravio pismo po imenu neshtalik koje je zbog učestale upotrebe u djelima promijenjen u nestalik. Ovo pismo koje je poznato kao nevjesta islamskih pisama je bilo veoma dobro prihvaćeno i uzrokovalo je veliku promjenu u umjetnosti kaligrafije. Kasnije, za vrijeme vladavine šaha Abbasa Safavija, Mir Emad Hasani ga je doveo do vrhunca ljepote i savršenosti.
Nestalik pismo, osim na području današnjeg Irana, doživjelo je značajan rast i razvoj na području Velikog Horasana, današnjeg Afganistana, kao i na dvoru Mogula u Indiji koji su bili posebno vezani za iransku kulturu. Sredinom 11. stoljeća, treće čisto iransko pismo, izlomljeni nastalik je stvorio Morteza Koli Han Šamlu, upravitelj Herata, modifikujući nestalik pismo. Razlog nastanka ovog stila može se pripisati potrebi za bržim i lakšim pisanjem u kancelarijskim poslovima i umjetničkom ukusu i kreativnosti Iranaca.
Treba spomenuti da su iranski stilovi kaligrafije uglavnom bili korišteni za pisanje nereligijskih tekstova poput divana poezije, umjetničkih djela ili administrative korespondencije. Nasuprot tome, kod drugih muslimanskih naroda poput Arapa i Osmanlija, kaligrafija je imala uglavnom religiozan i sveti karakter. Iako su i oni koristili određene stilove za sekretarske i nereligijske svrhe, vrhunac njihove umjetnosti za razliku od iranskih kaligrafa može se vidjeti u pismima poput sulusa i nesha, posebno u prepisivanju Kur'ana i hadisa. U doba Kadžara pismo je izgubilo svoju osnovnu funkciju – prepisivanje tekstova. S jedne strane, razvojem stila siyah mašq 14 približilo se čistoj umjetnosti dok se s druge strane pojavom novina i štamparskog kamena približilo primjenjenim umjetnostima.
U doba Pahlevija potrebe modernog poslovanja i oglašavanja izvele su pismo iz kutaka biblioteka i privatnih zbirki na društvenu scenu, a umjetnički i moderni tokovi stvorili su nove stilove. Jedan od tih stilova je nakši hat 15 , koji i dalje privlači pažnju umjetničkih krugova širom svijeta.
Nakon islamske revolucije, kaligrafija je doživjela veliki procvat među mladima. Oni su se u različitim oblastima, kako kroz tradicionalne metode kaligrafije tako i putem pokušaja inovacija u perzijskom pismu, takmičili međusobno. Razvoj grafičke umjetnosti, širenje savremenih društvenih potreba i pojava računara kao jednog od najvažnijih alata u grafičkoj i štamparskoj industriji, svi su predstavljali nove izazove za savremenu iransku kaligrafiju.
Pojašnjenje:
– Aqlam-e šešgane ili al-aqlam as-sitte.
– Šekaste nasta'līq.
– Siyah mašq je kaligrafski stil nastao iz vježbi pisanja u kojima se slova i riječi često ponavljaju u dekorativnim kompozicijama dijagonalno. Siyah mašq je kao umjetnički stil posebno bio rasprostranjen u 19. stoljeću.
