Taarof ili tarof je perzijski oblik uljudnosti koji naglašava kako razlike tako i društveni sloj, sličan kineskoj umjetnosti poštovanja – limau.
Termin obuhvata niz društvenih ponašanja od muškarca koji pokazuje poštovanje otvarajući vrata ženi, do skupine kolega koji ceremonijalno stoje ispred vrata koja mogu dopustiti ulazak samo jednog po jednog, pa usrdno mole najstarijeg da razbiju zastoj.
Iranci imaju kompliciran popis stvari koje se smatraju dobrim i pristojnim u društvenim situacijama, a ne razlikuju se od onih u drugim kulturama. Općenito, želite da se vaše dijete oženi u dobru obitelj. Želite da obitelj bude obrazovana i imućna, a da vaša djeca budu uzorna i pristojna. Također, želite da vas obitelj, prijatelji i susjedi gledaju podjednako kao milostive, gostoljubive i srdačne domaćine.
Taarof ima duboke korijene u iranskoj tradiciji u kojoj se sa svojim gostima postupa bolje nego sa svojom obitelji kao pravi domaćin. Taarof reguliše pravila gostoprimstva: domaćin je dužan ponuditi sve što gost možda želi, a gost je jednako dužan da ga odbije. Ovaj ritual može se ponoviti nekoliko puta prije nego što domaćin i gost na kraju utvrde da li su domaćinske ponude i odbijanje gosta istinite ili samo ljubaznost. Moguće je pitati nekoga da ne koristi taarof “t’aarof nakonid”, ali to postavlja nove poteškoće, budući da i sam zahtjev može biti neiskrena vrsta taarofa.
Taarof je verbalni ples između ponuđača i primaoca dok se jedan od njih složi. Na primjer, radnik koji pregovara za platu može početi s pohvalom poslodavca, nakon čega slijedi poduže pregovaranje koje se sastoji isključivo od neizravnog, pristojnog govora – od obje strane se očekuje da implicitno razumiju temu razgovora. Sasvim je uobičajeno da iranski radnik (čak i onaj zaposlen u iranskom susjedstvu u Evropi) radi neplaćeno sedmicu ili dvije prije nego se pitanje plate napokon načne. Isto tako, trgovac u početku može odbiti citirati cijenu za predmet, što sugeriše da je predmet bezvrijedan “gh’aabel nadaareh”.
Taarof obavezuje kupca da insistira na plaćanju, možda i nekoliko puta, prije nego što trgovac konačno citira cijenu i pravi pregovori mogu započeti. To je kulturni fenomen koji se sastoji od odbijanja nečeg što vam nude, iako vi to želite, iz pristojnosti. Na kraju krajeva,to je ponuda nečeg što može koštati puno novaca, iz pristojnosti, iako to stvarno ne želite dati besplatno.
Ovaj primjer može pojasniti taarof. Dođete u posjet svojoj teti, a ona za ručak napravi Ghormeh Sabzi, jelo koje vam je najdraže. Vi sami uzmete zdraviju i manju porciju i na kraju otkrijete da ste još uvijek gladni. Vaša draga, ljubazna teta će vam ponuditi još jednu porciju, a vi ćete pristojno odbiti. U tom slučaju ste taarofali jer ste stvarno željeli jesti više, ali ste previše pristojni reći “da”. Ali, jaoj meni, Iranci imaju rješenje za to. Vaša teta će ponuditi hranu po drugi put, a vi opet odbiti, a zatim na trećem pokušaju možete prihvatiti bez da izgledate kao izjelica.
Iranci znaju biti vrlo osjetljivi na ono što će drugi misliti o njima pa se očekuje ova vrsta ponašanja, iako je neugodna, a možda i zastarjela, to je sastavni dio kulture.
