Naslovnica Iranska historija, umjetnost i kultura Kultura i umjetnost

Kultura i umjetnost

384
0

Umjetnost

Nijedan vid iranske civilizacije nije bio toliko uticajan niti bolje poznat od perzijske umjetnosti koja je u okvirima vjekovne tradicije, dala umjetnička remek-djela svjetske slave. Kamene ploče i arhitektura Perzepolisa, Nakše, Rustema i Pasargada dovoljno govore o autentičnosti iranske umjetnosti.

Od granica istočne Azije do Španije i Francuske, njena veličina je priznata, a danas skoro svaki muzej ima po nekoliko primjeraka te umjetnosti. Iako nosi duboke tragove mnogih stranih uticaja kojima je bila izložena, a naročito dubokih transformacija koje je donijela islamska era, perzijska umjetnost sačuvala je neke izrazite odlike, kao na primjer, prefinjenost, u toku svoje duge historije.

Preislamski period

Najstariji umjetnički predmeti pronađeni na Iranskoj visoravni stari su hiljade godina. Neki od njih, kao što su bronze iz Luristana, predstavljaju remek-djela svoje vrste. Zgrade koje potiču iz ahemenidskog carstva mogu se još uvek vidjeti u Perzepolisu i Susi (Šuš). Perzepolis je bez sumnje najljepši arhitektonski primjerak starog Irana i jedno od čuda stare arhitekture koja se još održala na Srednjem istoku. Uticaj arhitekture Perzepolisa može se uočiti na Partenonu i na vizanstijskim zgradama, a kasnije, i u sasanidskoj umjetnosti. Parti su uveli dvije nove arhitektonske forme koje su se veoma koristile i poslije njih. Prva je ivan dugačka sala sa svodovima zatvorena samo sa jedne strane. Ivan je postao izrazita i stalna odlika perzijske arhitekture. Druga tipična partska novina bila je polukupola oslonjena na stalaktite, iznad konstrukcije četvrtastih dimenzija.

Perzepolis

Sasanidski kraljevi su klesali kolosalne bareljefe na obroncima planina radi prikazivanja svojih najslavnijih podviga. Mnogi primjeri te vrste mogu se vidjeti i danas. Sasanidi su isto tako bili veoma zainteresovani za arhitekturu, a njihov najveći doprinos na tom polju bilo je uvođenje razrada ivana; sa otvorenim svodovima, što je primjenjivano u njihovoj prijestonici, Ktesifonu, blizu današnjeg Bagdada. Ktesifonski luk, koji i danas postoji, jedno je od remek-djela arhitekture tog vremena. Sasanidski period se takođe ogleda u keramičkoj umjetnosti i tkanju. Sasanidski tekstil bio je cijenjen u cijelom svijetu.

Islamski period

U ovom periodu, islamska arhitektura u Iranu napravila je ogromne korake naročito u pogledu vjerskih objekata, zahvaljujući izgradnji džamija. Nova religija usvojila je tehniku korištenu pod Sasanidima, a tip džamije sa centralnom kupolom i dva minareta postepeno je postalo pravilo. Ove forme, koje su danas postale karakteristične za iransku džamiju, daju poseban izgled gradovima i naseljima Irana. Nekoliko velikih džamija iz seldžučkog perioda još postoji, među njima je Centralna džamija (Masdžede Džu’me) u Isfahanu, koja pokazuje savršenstvo koje je bila dostigla arhitektura ovog vremena. Naročito je bilo rasprostranjeno korištenje ornamenata pravljenih od cigala. Pod Timuridima i Safavidima, kupole i minareti sve više su dobijali svoj konačan oblik, a korištenje ploča od glaziranog fajansa, koje je kasnije postalo tipično za sve perzijske vjerske građevine, postalo je sve češće.

Džamija šejha Lutfulaha

Remek-djela, kao na primjer džamija šejha Lutfulaha u Isfahanu, kao i džamije i mauzoleji u Samarkandu, predstavljaju divne ilustracije raznolikosti upotrebe glaziranih pločica prekrivenih arabeskama cvjetnih šara i kur’anskim ajetima, za ukrašavanje svojih zgrada. Naročito Isfahan, prijestonica Safavida, sa svojim brojnim džamijama, dvorcima, mostovima i karavansarajima, pravi je biser arhitekture iz tog izuzetnog perioda. Uticaj iranske arhitekture bio je izuzetno velik u to vrijeme u Indiji a čuveni spomenici, kao što je Tadž Mahal, sadrže mnoge elemente preuzete iz te arhitektonske tradicije.

Jezici

Perzijski (farsi) je službeni jezik Irana i pripada porodici indo-evropskih, odnosno indo-iranskih jezika. Ostali jezici koje se govore u Iranu, ne računajući turski i arapski, račvaju se iz iranske jezičke grupe, kao što su baluči, kurdski i luri. Jermenska etnička zajednica sa svojim raznovrsnim nasljeđem zadržala je svoj indo-evropski jezički identitet i svoj jermenski jezik. Međutim, mora se istaći da čitava populacija govori perzijski. Engleski kao drugi jezik razumije se u većini gradova, posebno u turističkim, a francuskim vlada većina stručnog kadra. Zapravo, francuski je bio drugi jezik koji se učio u školama ili koristio u administraciji.

Književnost

Najstariji postojeći tekstovi na perzijskom su zapisi uklesani u stijenama, koji imaju isključivo historijski značaj. Prva veća djela su zoroastrijski i pahlavi tekstovi nastali u vrijeme Parta i Sasanida. Osim Avesta koje su značajne kako sa književnog tako i sa vjerskog stanovišta, Iran posjeduje manje ili više kompletna djela na pahlavi jeziku u kojima se iznose vjerske doktrine i praksa, i daje hronika sasanidske istorije. Neki od tih ranijih tekstova poslužili su kao inspiracija za književna remek-djela kao što je Firdusijeva Knjiga kraljeva (Šahname).

Međutim, tek kada je savremeni perzijski, koji posjeduje bogat rječnik, djelimično izveden iz arapskog jezika, postao sasvim rasprostranjen, perzijska književnost počela je stvarno da se razvija i da se postepeno svrstava u red velikih svjetskih književnosti. Tokom dva vijeka nakon uvođenja islama u Iran, perzijski pjesnici su se uglavnom izražavali na arapskom jeziku. Oni su znatno doprinijeli razvoju gramatike tog jezika, na kome su pisali čak i poeziju. Arapska poezija ostavila je dubok uticaj na perzijski jezik zbog činjenice da su iranski pjesnici veoma često usvajali tipično arapske forme stihova. Perzijska književnost čija se historija neprekidno razvijala u toku jedanaest vijekova, spada u velike svjetske književnosti. Njen uticaj osjećao se od predjela Kineskog zida do Sredozemnog mora. I u Evropi, nekoliko srednjovekovnih književnih stilova bilo je pod tim uticajem. Mada je, na žalost, povremeno uočena sklonost ka verbalizmu u raznim žanrovima pisanih djela, ipak, perzijski jezik je mogao da izrazi ono što je mali broj jezika mogao, kao na primjer, prolaznost života na zemlji, i njegova beznačajnost kada je čovjek ispunjen sviješću o Božanskom blaženstvu. Ali, isto tako i radosti i ljepotu koja nam, uprkos svemu, daje smisao bitisanja na zemlji.

Među najpoznatije pisce koji su istovremeno bili i filozofi i naučnici i muslimanski gnostici, treba spomenuti Hajjama, Rumija, Sadija i Hafiza.

Omer Hajjam (umro 1123. godine) na Zapadu poznat kao autor slavnih Rubaija bio je takođe i astronom i istaknuti naučnik. Ovog slavnog pjesnika katrena, matematičara i filozofa, sa zapadnim svijetom upoznao je Edvard Ficdžerald preko prevoda na engleski jezik.

Dželaluddin Rumi (1207 – 1273), poznatiji kao Rumi ili Mevlana, najveći je pjesnik-mistik koji je ikad pisao na perzijskom. Nijedan drugi pjesnik nije izvršio takav uticaj na duhovni život svojih sugrađana kao taj veliki gnostičar i umjetnik. Rumi je autor Mesnevije – mističnog komentara Svete knjige, koji je doživio najvišu čast da bude nazvana “Kur’an na perzijskom”. Ovo remek-djelo preveo je Rejnold Nikolson u osam tomova, koji su jedan po jedan štampani između 1925. i 1940. godine.

Sadi (1184 – 1291). Stil perzijske proze i poezije dostigao je najviši stepen savršenstva u djelima tog pjesnika iz Širaza, poznatog i cijenjenog širom Istoka. Sadijevo remek-djelo je Đulistan (Ružičnjak). Njegove mudre izreke još uvijek se citiraju na Istoku, jer je Sadi, više nego bilo koji drugi pisac, pretočio u riječi stavove i moralne tendencije Iranaca i drugih muslimanskih naroda.

Hafiz (1325 – 1388) najveći lirski pesnik na perzijskom jeziku, takođe, je rodom iz Širaza u kojem je proveo skoro čitav svoj život. Njegove pjesme izražavaju najdublje duhovne doktrine islama, izložene u Kur’anu. Nijedan drugi pjesnik na perzijskom jeziku nije uspio da dostigne to savršenstvo i prenese ono što duša u stvarnosti preživljava. Hafizova zbirka poezije Divan, jedno je od najznačajnijih djela perzijske književnosti.

Filozofija

Stanovnici Irana su uvijek pokazivali sklonost ka apstraktnim idejama i interesovali su se za filozofiju. Zato je sasvim prirodno što je njihova zemlja postala jedan od centara islamske filozofije. Ta filozofija je i danas veoma živa, a njen uticaj se može osjetiti i u susjednim zemljama u kojima je perzijska civilizacija izvjesno vrijeme igrala dominantnu ulogu. Filozofija je u smislu vječne mudrosti postojala u drevnom Iranu. Znamo da je Pitagora putovao na Istok da proučava filozofiju, i da je Plotinije, osnivač neoplatonizma, stupio u rimsku vojsku u nadi da će biti poslat u Iran kako bi postao stručnjak za filozofiju te zemlje. Kada je Justinijan 529. godine zatvorio Atinsku školu, učenici te škole sklonili su se u Iran gdje su ostali više godina. Međutim, tek pojavom islama, filozofija je stvarno počela da se razvija u Iranu.

Prva značajna filozofska škola bila je Aristotelova ili peripatetička škola, koja je uspjela da spoji pojedine elemente preuzete iz Aristotelove filozofije i od neoplatonista, sa učenjem islama. Prvi veliki predstavnik te škole, Al Kindi, bio je Arapin međutim, već poslije njega bilo je i perzijskih mudraca, među njima su Al Farabi i Avicena (Ali Abu Ebne Sina), koji su proslavili tu školu.

Al Farabi (870 – 950) je vjerovao da su Platon i Aristotel u suštini bili istomišljenici, a došao je do toga prateći Platona u politici a Aristotela u logici i fizici. Njegovo djelo De divisione scientarium, pregled cjelokupne filozofske nauke, uključujući i specifična islamska znanja, preveo je Džerard od Kremone, koje je kasnije veoma koistio Dominikus Gundislavij. Postoje i srednjovekovne latinske verzije njegove rasprave De intelectu, kao i nekih njegovih djela o muzici.

Avicena (980 – 1037), kao i većina učenih ljudi tog vremena, poznavao je skoro sve nauke, ali se uglavnom isticao u filozofiji i medicini. Djela koja je napisao iz ove dvije oblasti vijekovima su kao udžbenici korišteni u Evropi. Najpoznatija od njegovih velikih filozofskih enciklopedija je Al Šifa (Oporavak) nazvana Sufficientia na latinskom. U XII vijeku Suhravardi, takođe perzijski mudrac, osnovao je filozofsku školu po imenu “filozofija svjetlosti” ili iluminacije.

Kasnije, u doba Safavida, Sadr al-din iz Širaza (1571 – 1640), možda najveći metafizičar među muslimanskim filozofima, osnovao je novu školu koja je ostvarila sintezu elemenata peripatetizma, iluminacije, gnoze. U XIX vijeku najveći filozof i mislilac u Iranu bio je Sabzevari, koji je nastavio duhovnu i intelektualnu tradiciju Sadredina Širazija, u koju je udahnuo novi život. Što se tiče novijeg doba, alim sejjid Tabatabai se smatra jednim od briljantnih filozofa. Tabatabai je napisao knjigu Principi filozofije i metod realizma. Jedan od njegovih studenata, istaknuti profesor filozofije Mutahari, detaljno je objasnio te teme u pet tomova.

Kaligrafija, iluminacija i minijature

Pored arhitekture, kaligrafija je glavna umjetnost u islamskim zemljama. I samo prepisivanje teksta Časnog Kur’ana smatra se vjerskim činom, a tokom vijekova, muslimanski umjetnici izmislili su mnoge tipove arapskog pisma, krećući se od striktne do najslobodnije reprodukcije slova.

Sura El-Fatiha napisana Nastaliq kaligrafijom Emada Al-Hassanija iz 17. vijeka, Nacionalni (Bastan) Muzej Irana, Teheran

U samom islamskom Iranu, stvoren je veliki broj kaligrafskih stilova, a ta umjetnost dostigla je takav stepen prefinjenosti da se smatra značajnom umjetničkom formom. Iranci pokazuju najveće poštovanje za kaligrafiju. Taj stav je zapažen još u doba Abasida i Seldžuka, kada su nastali rukopisi koji su se isticali i svojom kaligrafijom i slikovitošću svojih iluminacija. Među njima mogu se naći ne samo bezbrojne kopije Kur’ana, nego i naučna i historijska djela. Stvaranje lijepih kopija Kur’ana nastavlja se i do danas: umjetnost knjigovezaca napredovala je istom brzinom kao i kaligrafija, i dostigla vrhunac u XV vijeku. Umjetnost pravljenja umjetničkih knjiga sa odgovarajućom kaligrafijom, iluminacijom, knjigovezačkom izradom predstavlja veoma značajan dio iranske umjetnosti.

Jedna od najpoznatijih formi iranske umjetnosti su minijature. Prvo ilustrovano djelo velike vrijednosti bila je Zbirka hronika od Rašida el-Dina, koja potiče iz XIII vijeka. Poslije mongolske invazije, uticaj Kine postajao je sve vidljiviji i donio je perzijskom slikarstvu prefinjenost i istančanost koje je dostiglo vrhunac pod Timuridima i Safavidima. Knjiga, koja je inspirisala stvaranje najvećeg broja minijatura, bila je Firdusijeva epska poema. Najlepše ilustrovana knjiga, koja je ikad stvorena u Iranu, bila je čuvena Šahnama u verziji koju je ilustrovao Demot. Safavidi su ispoljavali posebno interesovanje za taj oblik umjetnosti, koji je zatim počeo da se uveliko upražnjava, a istovremeno i da utiče na indijsko slikarstvo tog vremena.

Minijatura na glaziranoj keramičkoj posudi sa sjevera Irana iz 15. vijeka, Nacionalni (Bastan) Muzej Irana, Teheran

Poslije safavidskog perioda, umjetnost slikanja minijatura počela je naglo da opada. Pod Kadžarima stvorena je nova slikarska škola, koja je neke aspekte svoje umjetnosti uzimala od evropske slikarske tehnike, naročito u pogledu perspektive i izvjesnog naturalizma. U moderno doba vidljive su dvije tendencije: s jedne strane, tehnika evropskog slikarstva je usvojena, a s druge, došlo je do oživljavanja interesovanja za minijature, oblasti u kojoj je iranski genije našao jednu od svojih najsavršenijih formi izražavanja.

Ćilimi i tepisi

Porijeklo iranskih tepiha i sagova potiče iz dosta davnih vremena. Ima dokaza da su iranski tepisi i sagovi postojali i prije islamskog doba.

Bakhtiyari tepih s početka 20. vijeka, Iranski muzej tepiha, Teheran

Safavidski vladari bili su prvi pokrovitelji proizvodnje tepiha. Ova umjetnost je time dostigla veći stepen savršenstva u XVI i XVII vijeku. Većina tepiha i ćilima izloženih širom svijeta potiču iz tog perioda. Poslije pada Safavida, ta umjetnost je počela da opada, i dobila je nov podstrek tek pod Kadžarima. Od tada se evropsko tržište postepeno otvaralo za iranske ćilime koji su se uglavnom izvozili iz Istanbula. Izuzetna slava iranskih tepiha ili ćilima u osnovi je dostignuta zahvaljujući delikatnosti čvorova, novim šarama, trajnosti i usklađenosti boja. Različite oblasti Irana imaju različite prirodne karakteristike čime se djelimično objašnjavaju različite šare koje se mogu vidjeti na raznim tepisima. Svaka oblast koja proizvodi tepihe upotrebljava svoje izrazite šare do te mjere da šara može da identifikuje dio zemlje iz koga neki tepih potiče. Što se tiče boja, pošto postoji velika sličnost između biljaka koje rastu u raznim oblastima, i boja koje se koriste, one su, takođe, važan faktor koji omogućuje da se razlikuje porijeklo tepiha.

Emajliranje, hatam i obrada metala

Emajliranje, umjetnost dekorisanja metalnih površina sjajnim bojama, poznato je u Iranu još iz davnih vremena. Pronalazak drške noža sa emajlom iz drugog dijela prvog milenijuma prije nove ere ukazuje na drevno porijeklo te umjetnosti.

Emajlirani tanjir iz Nayshabura (10. vijek), Odsjek za islamsku kulturnu baštinu, Nacionalni (Bastan) Muzej Irana, Teheran

Hatam je posebna tehnika u kojoj se komadići drveta raznih boja, slonovača, kosti i metal povezuju i stvaraju raznovrsne geometrijske forme, rombova, trouglova, zvijezda i poligona. Oni se spajaju u šaru i lijepe na površinu sačinjavajući opštu šaru.

Arheološka i klasična tradicija su dokazali da su se najstarija znanja o metalurgiji razvila u sjeveroistočnim oblastima Irana. Metalna oruđa i oružja pravljena od kovanog bakra potiču od kraja 5. milenijuma p.n.e. Korištenje bakra, bronze, gvožđa, zlata, srebra i pravljenje raznih legura, bilo je poznato širom Irana.

Bronzani pehar iz Lurestana iz 1. milenijuma p. n.e., Nacionalni (Bastan) Muzej Irana, Teheran

Svaki manji grad imao je svoje kovače, a svaki veći specijalne bazare na kojima su metalski radnici izrađivali predmete i prodavali ih tamošnjim kupcima. U nastarijim vremenima, značajniji centri njegovali su posebne stilove u pojedinim granama, tako da su zanatlije bile zaposlene, jer su kod njih naručavali predmete različite vrste. Širaz je bio poznat po svojim dubokim “repuse” radovima, Isfahan se isticao po finim gravurama i lampama. Čuven je po izradi graviranih metalnih posuda, tanjira, vaza, kutijica i okruglih poslužavnika. Pri izradi koriste bakar, bronzu i bijeli metal.

Folklor i muzika

Kao svaka drevna civilizacija, tako i iranska posjeduje nekoliko folklornih tradicija. Uz uobičajenu kulturu, iranski folklor na zadivljajući način sažima seoske pjesme i poeme, stara predanja, natprirodna vjerovanja, mitove i legende, predanja o smrti, rađanju, vjenčanju, vremenskim pojavama, igre, izreke, zabavu i mnogo drugog, sa određenim varijacijma u zavisnosti od mjesta, ali u svakom slučaju sličnim korjenima. Mada ova tradicija nije u cjelosti sačuvana, neki običaji su se zadržali i ostvaruju vezu sa religijskim ubjeđenjima naroda. Na primjer, obred žaljenja i oplakivanja mučeništva imama Huseina (a.s.) ili ostalih imama (a.s.) časne poslanikove (s.a.v.s.) porodice koji se održavaju svake godine u mjesecu muharemu jeste ritual udaranja žaljenika dlanovima u grudi, koji idući u procesiji lamentiraju nad patnjama imama Huseina (a.s.), njegove porodice i sljedbenika. Drugi oblik su ceremonije recitovanja tekstova i pjesama sa tužnom sadržinom, izvođenje komada u kojima glumci igraju prominentne vjerske figure. Ovaj oblik izvođenja koji se naziva ta’zije podržan je melodičnim dijalozima i ostvaruje duhovnu vezu sa posmatračima, praćen je njihovom jakom emotivnom reakcijom.

Iranci su zaljubljeni u svoje mitove i veoma ih poštuju. Osjećaj viteštva je jako utemeljen u iranskom društvu. Prvi šitski imam i poslanikov (s.a.v.s.) zet, imam Ali (a.s.), bio je istovremeno vrhunski duhovni vođa i plemenit i hrabar čovjek. Zapravo, u ovom pogledu on predstavlja arhetip. Mitski likovi iz Šahname, Rustem hrabri i Džamšid nose ogromnu važnost i svaki se ističe kao izuzetan primjer. Veliki iranski spomenici uglavnom su dobijali imena po Rustemu ili Džamšidu, kao Perzepolis koji se drugačije zove Taht-e Džamšid, kao džinovske kamene ploče, iz vremena Ahemenida ili Sasanida, koje se nazivaju Nakš-e Rustam.

Nacionalni praznici snažno su utkani u iransku kulturu, i u nekim slučajevima imali su prirodnu pozadinu kao što je praznik Noruz (Nova godina) 21. marta, koji odgovara dolasku proljeća, ili praznik izleta 13-og dana Nove godine (2. april).

Haft Sin

Za ovaj praznik vezan je i drugi poznati iranski običaj je pripremanje sofre ili haft sin koji se sastoji od iznošenja sedam predmeta koji počinju slovom ‘s‘ prvog dana nove godine, odnosno proljeća.

Vrline viteštva i hrabrosti zauzimaju veoma važno mjesto u tradicionalnom iranskom društvu, što je rezultiralo osnivanjem jedne vrste tradicionalnog sporta po imenu Zur Hanei. Ovaj sport se sastoji od hrvanja, ritmičkog podizanja i mahanja drvenim čunjevima, podizanja teškog gvozdenog predmeta u obliku luka (kabade), čime se vježba upravljanje pramcem broda, nošenje kamena za vježbanje nošenja štita, okretanje (za održavanje ravnoteže prilikom jahanja).

Muzika

Bez sumnje, iranska muzika ima drevne korijene, a zahvaljujući grčkim historijskim i arheološkim dokazima, postoji izvjesno saznanje i o instrumentima koji su se koristili čak i u davnom akamenskom periodu.

Postoje svi razlozi da se vjeruje da je savremena muzička tradicija, iako u posljednjim decenijama prije Revolucije pod uticajima sa strane, direktni nastavljač muzike iz doba Sasanida, o kojoj su poznati mnogi detalji. Perzijska muzika je prvenstveno lična, intimna i spontana. Iranski muzičar ne svira i ne pjeva na osnovu pisanih nota, već improvizuje u okviru sedam modalnih struktura, poznatih pod nazivom dastgah, koje su prije melodijske, nego harmonske.

Neki od osnovnih perzijskih instrumenata su:

  • tar, šestožičani instrument,
  • setar sa 3 žice,
  • santur ili cimbalo, koje se svira uz pomoć dvije drvene palice,
  • nej, čiji naziv se koristi za više vrsta frula,
  • neje anban ili gajde,
  • sorna ili zurla, duvački instrumenti,
  • tombak ili tarabuka, bubanj u obliku vaze,
  • tabl, vrsta bubnja koja se udara sa obje strane palicama sa zaobljenim vrhom,
  • dajereh ili daire.

Iranci su veliki zaljubljenici u muziku i u toku dvadeset i pet vijekova pisane historije ne samo da su razvili sopstvenu vrlo specifičnu muziku, već su i neki njihovi muzički instrumenti, među kojima i gore pomenuti, prototipi modernih muzičkih instrumenata današnjice.

Kalendar

Iranski kalendar je solarni, temelji se na datumu iseljenja (hidžra) poslanika Muhammeda (s.a.v.s.). Godina počinje 21. marta sa dolaskom proljeća. Solarni kalendar poznaje podjelu na dvanaest mjeseci. Prvih šest mjeseci (farvardin, ordibehešt, hordad, tir, mordad i šahrivar) imaju po 31 dan, i odgovaraju periodu od 21. marta do 22. septembra, dok sljedećih pet mjeseci (mehr, aban, azar, dej i bahman) imaju po 30 dana. Dvanaesti mjesec, esfand, ima 29 dana, osim u prestupnoj godini, kada ima 30. Naprimjer, 2009. godina po hrišćanskom kalendaru odgovara solarnoj 1387/88. godini po iranskom kalendaru. Hidžretsko i hrišćansko računanje vremena je recipročno zastupljeno u Iranu.

Praznici u Iranu podijeljeni su u dvije grupe. U prvu spadaju praznici i nacionalne svetkovine, od kojih su najvažniji:

  • 01. – 05. farvardin (21. – 26. mart), Nova godina,
  • 12. farvardin (1.april), Dan Islamske Republike Irana,
  • 13. farvardin (2. april), Dan prirode,
  • 15. hordad (5. jun), Dan prvog islamskog ustanka protiv Pahlavijevog režima,
  • 21. i 22. bahman (10. i 11. februar), Pobjeda Islamske revolucije 1979. godine,
  • 29. esfand (20. mart), Dan nacionalizacije naftne industrije iz 1951. godine.

Drugu grupu čine vjerski praznici koji se izračunavaju posredstvom hidžretskog lunarnog kalendara i zbog toga su promjenljivi. To su:

  • rođendan poslanika islama (s.a.v.s.), (17. rabiu-l-avval),
  • Dan otpočinjanja poslanstva Božijeg poslanika (s.a.v.s.), (27. redžeb),
  • Eid Kurban (10. zilhidže),
  • Eid el-Gadir (18. zilhidže),
  • Eid-ul-Fitr (1. ševal), kraj posta,
  • rođendan hazreti Alija (a.s.). (13. redžeb),
  • preseljenje Božijeg poslanika (s.a.v.s.) i njegovog unuka imama Hasana (a.s.),(28. safar),
  • mučeništvo imama Alija (a.s.), (21. ramazan),
  • rođendan imama Reze (a.s.), (11. zika’de),
  • Tasua i Ašura (9. i 10. muharem), mjesec žalosti kada su ubijeni imam Husein (a.s.) i njegovi drugovi,
  • Arba’in (četrdeset dana od mučeništva imama Huseina (a.s.),
  • rođendan imama Mahdija (a.s.), (15. ševal),
  • mučeništvo imama Džafera Sadika (a.s.), (25. ševal)

. Dani u sedmici su:

  • šanbe (subota),
  • jekšanbe (nedjelja),
  • došanbe (ponedjeljak),
  • sešanbe (utorak),
  • čaharšanbe (srijeda),
  • pandžšanbe (četvrtak),
  • džom’e (petak).

Kao i u većini muslimanskih zemalja, petak je dan nedjeljnog odmora, dok je subota prvi radni dan.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime