Naslovnica O Iranu O Iranu

O Iranu

730
0
  1. Geografija

Zemlja

Iran (zvanično Islamska Republika Iran) je velika zemlja na jugozapadu Azije. Zauzima površinu od 1,648,195 kvadratnih kilometara, graniči sa Irakom (1.609 km) na zapadu, Turskom (486 km) na sjeverozapadu, Republikama Armenijom, Azerbejdžanom i Turkmenistanom (sve dijelovi bivšeg Sovjetskog Saveza), kao i sa Kaspijskim morem (2,670 km) na sjeveru, Afganistanom (945 km) na istoku, Pakistanom (978 km) na jugoistoku, Perzijskim zaljevom (1,259 km) i Omanskim morem (784 km) na jugu. Perzijski zaljev je plitki krajnji dio Indijskog okeana koji se nalazi između Arapskog poluostrva i jugozapadnog Irana. More je površine 240,000 km2 od delte rijeke Arvand Rud (Šat el Arab) do tjesnaca Hormoz, koji ga povezuje sa Omanskim morem. Njegova linearna dužina je 900 km, a širina varira od maksimalnih 338 km do minimalnih 55 km u tjesnacu Hormoz. Ograničeno je na sjeveru, sjeveroistoku i istoku Iranom, na sjeverozapadu Irakom i Kuvajtom, na zapadu i jugozapadu Saudijskom Arabijom i Katarom , i na jugu u jugoistoku Ujedinjenim Arapskim Emiratima i djelimično Omanom.

Omansko se otvara u Arapsko more. Općenito se misli da se zaljev prostire dalje prema sjeveru i da su sedimenti Tigrisa, Eufrata, Karuna i Karkeha ispunili sjeverni dio zaljeva i kreirali veliku deltu. Međutim geološka istraživanja ukazuju da se obala nije micala i da močvarna zemljišta delte predstavljaju tonjenje zemljine kore budući da se arapska kopnena ploča podvlači pod Iran.

Ostrva

Isključujući Bahrein kao najveće ostrvo koje je pripadalo Iranu sve do početka druge polovine dvadesetog stoljeća, Iran ima najveći broj ostrva u Perzijskom zaljevu, od kojih su najvažnija: Minu, Karg (iranski naftni terminal, 6 km dug, 3 km širok, mjesto jedne od najvećih dubokovodnih naftnih luka u svijetu, povezan sa kopnom 40 kilometara dugim naftovodom), Šeik Sa’‘ad, Šeik Šu’‘ajb, Hendurabi, Kiš (najveće ostrvo Irana u tjesnacu Hormoz, 1,300 km2), Farur, Siri, Ebu Mussa, Veliki i Mali Grob, Kešm, Hengam, Larak, Farsi, Hormoz i Lavan. Najznačajnije iranske luke u Perzijskom zaljevu su: Abadan, Horramšehr, Bandere Imam Homeini (bivši Šahpur), Mahšehr, Deilam, Genaveh, Rig, Bušehr, Bander Lengeh, i Bander Abbas.

Rijeke

Nekoliko rijeka teče unutar iranskog kopna, jedina plovna među njima je Karun (920 km). Ostale velike rijeke su: Atrak (535 km), Dez (515 km), Hendidžan (488 km), Džovein (440 km), Džarahi (438 km), Karkeh (755 km), Mand (685 km), Kara Čai (540 km), Sefid Rud (795 km) i Zajandeh Rud (405 km).

Tokom ljetnog perioda, malo vode teče ovim rijekama. Međutim, voda teče ispod zemlje, nalazeći svoj izlaz u suterenskim vodenim kanalima (lokalno zvanim qanati), izvorima i iskopanim bunarima.

Planine

Visoki Alborz lanac na sjeveru, Zagros lanac na zapadu i jugozapadu kao i istočne iranske planine, koje okružuju iranski plato, pružaju Iranu krševito planinski teren ( za detalje pogledati, Iran i Iranci).

 

  1. Stanovništvo

Preko 60,000,000 stanovnika sa gustoćom naseljenosti od 35,26 po kilometru kvadratnom. Nacija se sastoji od slijedećih nacionalnih i etničkih grupa: Turaka, Kurda, Balučistanaca, Lura, Turkmena, Arapa, Armenaca, Asiraca i nomada ( koje sačinjavaju Bahtijari, Kaškai i još nekoliko manjih plemena (više informacija u Nomadska plemena Irana u Iran i Iranci).

Skladno popisu iz 1992. godine 33,137,567 ili 57,3% ukupnog stanovništva živjelo je u urbanim dok je 24,972,660 ili 42,97% stanovništva živjelo u ruralnim područjima ili je emigriralo.

 

Političke podjele zemlje

Zemlja je podijeljena na 26 provincija kako slijedi:

 

Provincija

Glavni grad
Erdebil Erdebil
Bušehr Bušehr
Čehar Mahal i Bahtijari Šehr-e Kord
Istočni Azerbejdžan Tebriz
Isfahan Isfahan
Fars Širaz
Guilan Rašt
Hamedan Hamedan
Hormozgan Bander Abbas
.Ilam Ilam
Kerman Kerman
Kermanšah Kermanšah
Horasan Mešhed
Huzestan Ahvaz
Hokiluj i Bojer Ahmed Jasudž
Kurdistan Senendedž
Lurestan Horremabad
Markazi Arak
Mazandaran Sar
Kazvin Kazvin
Kum Kum
Semnan Semnan
Sistan i Balučistan Zahedan
Teheran Teheran
Zapadni Azerbejdžan Orumijeh
Jazd Jazd
Zandžan Zandžan

Ajetullah ‘Ali Hamenei, vrhovni vođa Islamske revolucije, vrhovni je šef vlade kao i komandant oružanih snaga. On koordinira politiku vlade sa božjim odredbama.

Teheran je državna prijestolnica. Generalni guverne r (ostandar) određuje se za svaku provinciju, on djeluje kao civilni zapovjednik svih vladinih ureda u provinciji. Svaka provincija je podijeljena na mnoge općine (šehrestani) koje su pod upravom gurvernera (farmandara), a svaka od njih je podijeljena na mnoge okruge (bahše) pod bahšdarom, koji nadgleda nekoliko ruralnih distrikta kojim upravljaju dehdari.

Vlada


Iran je Islamska Republika uspostavljena Islamskom revolucijom 1979. godine. Po Ustavu iz novembra 1979. sve kulturne, društvene, političke i ekonomske institucije iranskog društva trebaju biti zasnovane na islamskim principima i normama.

Sva vladina politika se nadgleda i usaglašava sa božjim naredbama preko Vali-e Fakiha (pravnika ili vrhovnog vođe). Skladno Ustavu on je odgovoran za ovo suglasje pred Bogom i narodom tokom vremena zakrivanja 12. Imama. Zakonodavno krilo države, Medžlis-e Šura-je Islami (Islamska konsultativna sk upština) sastoji se od 270 predstavnika izabranih putem direktnog glasanja naroda na period od četiri godine. Ustav je također predvidio i ustavni savjet mudraca poznat kao Savjet čuvara Ustava (Šura-je Negahban-e Qanun-e Assasi) koji ima ovlasti bilo da usvoji ili odbije odluke Skupštine. Skupština stručnjaka (Medžlis-e Khebregan), još je jedno islamsko tijelo odgovorno za odabir Vođe u slučaju da aktuelni vođa umre, ili ako to zahtijevaju neke druge okolnosti. Zemlja je podijeljena na 25 Ostana (provincija) kojim vladaju ostandari (guverneri).

Kabinet se sastoji od 22 ministra na čelu odgovarajućih ministarstava koja funkcionišu pod predsjednikom, kako slijedi:

  • Ministarstvo pravde
  • Ministarstvo odbrane i oružanih snaga
  • Ministarstvo komunikacija i transporta
  • Ministarstvo industrije
  • Ministarstvo stambenog i urbanog planiranja
  • Ministarstvo kulture i visokog obrazovanja
  • Ministarstvo kulture i islamskog vođstva
  • Ministarstvo rada društvenih poslova
  • Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja
  • Ministarstvo unutrašnjih poslova
  • Ministarstvo rudnika i metala
  • Ministarstvo nafte
  • Ministarstvo energetike
  • Ministarstvo telekomunikacija
  • Ministarstvo kooperacije
  • Ministarstvo džihada izgradnje
  • Ministarstvo higijene, medicine i medicinske obuke
  • Ministarstvo trgovine
  • Ministarstvo vanjskih poslova
  • Ministarstvo ekonomskih i finansijskih poslova
  • Ministarstvo obrazovanja
  • Ministarstvo informacija

Religije

Državna religija Irana je Dža‘ferijska vjera dvanaest Imama. Skladno statističkim podacima iz 1986. godine oko 98,5% stanovništva su muslimani, od kojih većina pripada šiitskom mezhebu. Ostali islamski mezhebi su hanefijski, šafi’‘jski, malikijski, hanbelijski i zejdijski, svi su poštovani i uživaju potpunu slobodu.

Zoroastrijanska, jermenska, jevrejska, asirska i kaldejska vjerska manjina imaju svoje vjerske organizacije.

Islam

Arapska riječ za «podložnost» volji Boga (Allaha), Islam je ime religije koja je potekla iz Arabije tokom sedmog stoljeća nove ere preko poslanika Muhammeda. Sljedbenici Islama poznati su kao muslimani, i njihova vjera obuhvata svaki aspekt života. Oni vjeruju da jedinke, društva i vlade trebaju biti pokorni volji Božjoj kao što je naloženo u Kur’‘anu, kojeg prihvataju kao Bo žju riječ objavljenu Njegovom poslaniku, Muhammedu. Kur’‘an uči da je Bog jedan i da nema partnera. On je Stvoritelj svih stvari, i ima potpunu moć nad njima. Svi ljudi treba da se predaju zahvali i slavljenju Sudnjeg dana kada će im biti suđeno. Oni koji su se pokoravali Božjim naredbama zauvijek će biti nastanjeni u džennetu, no oni koji su griješili spram Boga i nisu se pokajali biće vječno osuđeni na džehennemske vatre.

Od početka stvaranja Bog je slao poslanike, uključujući Mojsija (Musa a.s.) i Isusa (Isa a.s.), da pruže neophodno vođstvo za stjecanje vječite nagrade, sa vrhuncem objave savršene riječi Božje Muhammedu a.s..

Postoji pet suštinskih verskih obaveza poznatih kao «Temelji Islama»: (1) Šehadet (očitovanje vjere) je iskreno izgovaranje dvodijelnog kreda: ‘Nema boga osim Allaha’‘ i ‘Muhammed je allahov rob i poslanik’‘. (2) Salat-namaz (formalna molitva) mora se obavljati u određenim vremenskim periodima pet puta na dan okrečući se prema svetom gradu Mekki. (3) Davanje milostinje putem zekata (‘čišćenja‘) primarno se smatra činom pokornosti Bogu, i dužnost je dijeliti bogatstvo zbog stjecanja Božjeg zadovoljsvta, skladno uputama datim u Kur’‘anu. (4) Dužnost je postiti (saum)tokom mjeseca Ramazana. (5) Hadždž ili hodočašće Mekki treba obaviti ako je moguće barem jedanput u životu. Šeri’‘at je sveti zakon Islama, i odnosi se na sve aspekte života, ne samo na vjerska praktikovanja. On opisuje islamski način života i propisuje način na koji će musliman ispuniti Božje naredbe i dospjeti do dženneta. Postoji godišnji ciklus svetkovina uključujući Hidžru, početak islamske godine i Ramazan mjesec tokom kojeg muslimani poste u periodu dnevne svjetlosti.

Postoje dvije osnovne grupe unutar Islama. Muslimani sunnije su većina i oni priznaju prvu četvoricu halifa kao legitimne nasljednike Muhammeda a.s.. Šiije sačinjavaju najveću manjinsku grupu i imama smatraju osnovnim vjerskim autoritetom. Postoji znatan broj podsekti , uključujući Ismailije (od kojih jedna grupa, Nizarije, za svog imama smatraju Aga Khana), i Vehabije, reformatorski pokret začet u osamnaestom stoljeću. Diljem svijeta ima preko jedne milijarde muslimana.

Vjerske manjine

Dok muslimani čine više od 98,5% populacije zemlje, kršćana ima 0,7%, jevreja 0,3%, zoroastrijanaca 0,1% i 0,1% sljedbenika ostalih religija. Zaštita kulturnih, društvenih i političkih prava svih vjerskih manjina zagarantovana je Ustavom Islamske Republike Iran.

Iranski jevreji, pored toga što su zastupljeni u Parlamentu, imaju oko 30 sinagoga po cijeloj zemlji, svoja udruženja, list Tamous i privatne škole.

Jermeni i asirci koji su još od drevnih vremena mirno živjeli u Iranu, čine krćansku zajednicu. Jermeni, kao i druge manjine, imaju svoje privatne škole, žurnal na jermenskom pod nazivom Alik, i zastupljeni su u Parlamentu. Postoji oko dvadeset gr egorijanskih crkvi u kojima se obavljaju vjerske ceremonije, kao i katolička crkva i ostali centri za jermene protestante.

Asirci imaju svoju asocijaciju koja vodi brigu o njihovoj zajednici, crkve gdje se odvijaju vjerske ceremonije, te značajan broj izdavačkih centara. Oni su također zastupljeni u Parlamentu.

Postoje i druge kršćanske sekte kao što su protestanti, rimokatolici, adventisti, i sve one imaju svoje bogomolje.

Zoroastrijanstvo je prevladavalo Iranom mnogo prije dolaska Islama. Zoroastrijanstvo je dualistička drevna iranska religija čije je stvaranje pripisano mitskom proroku Zaratustri (Zoroaster na grčkom). Zoroastrijanstvo je u potpunosti oblikovano u sedmom stoljeću PNE. Glavni momenat u Zoroastrijanstvu je doktrina konstantne borbe na svijetu između da suprotna elementa: dobra, izraženog u bogu svjetlosti Ahura Mazdi (Ormazd), i zla personificiranom u bogu tame Angro Mainjušu (Ahriman). Eshatološke ideje zoroastri janstva o krajuj svijeta, sudu, proživljenju mrtvih i budućem Spasitelju kojeg će roditi djevica izvršile su veliki utjecaj na judaizam i kršćanstvo. Osim Irana, trenutno postoji u formi Parsiizma u Indiji i očuvalo je stare dualističke ideje ali je razvijen koncept o jednom Svemogućem Bogu.

Brane u Iranu

Voda je uvijek igrala ključnu ulogu u dugoj historiji ove zemlje. Iranci su zaslužni za qanate i za otkriće Perzijskog točka, dva sistema navodnjavanja koji su vrlo dobro poznati u svijetu. Prema Herodotu, grčkom historičaru, tehnika kopanja qanata dokumentovana je i primjenjivana u Ahemejskoj eri (550-330 PNE), prije 2500 godina. Ostaci rezervoara otkriveni su duž vodenih priliva, propusnih otvora i odušaka, pa čak i kanalizacioni sistemi koji pripadaju pre-ahemejskom i asirskom periodu (1500-600 PNE). Konstrukcija brana u Iranun datira od sasanidske ere, posebno za vrijeme vladavine Šapura I. Brane konstruirane u tom periodu sada su stare 1300-1700 godina. Regulatorna brana i mostovna brana (500 metara duga sa 40 lukova u Šuštaru jedan je od takvih spomenika. Amir brana konstuisana za tri svrhe po naredbi Bujid dinastije nalazi se 35 km sjeverno od Širaza, stara 1000 godina, jo uvijek funkcionira kako je planirano u to vrijeme. Tokom safavidske vladavine (1501-1736 NE) vodo-inženjering se značajno razvio i mnoge brane za zalihe i brane i mostovi za diverziju konstruisani su u Isfahanu i Mešhedu, od kojih neke i danas postoje. Kao što je pokazano u najnovijim studijama, Iranci su pažljivo odabrali tri osnovna faktora u procesu rada: odabir položaja, temeljne uvjete i tretman i materijale. Sve drevne iranske brane mogu se uvesti u slijedeće kategorije: gravitacijske, arkadne i potporne brane. 1945. označava početak modernog perioda konstruisanja brana u Iranu u cilju kontrole poplava i regulisanja vode. Kao rezultat toga, do 1957. godine konstruisano je 13 spremišnih brana sa ukupnim kapacitetom od 13 milijardi kubnih metara i g odišnjim regulacionim kapacitetom od 22 milijarde kubnih metara. Sveukupan progres u projektima konstruisanja brana počeo je poslije pobjede Islamske revolucije Trenutno 25 brana je ili završeno ili u finalnim fazama konstrukcije što će značajno povećati vodeni potencijal zemlje.

  1. Historija

Historija je knjiga koju morate početi sa sredine, posebno onu o najdrevnijim civilizacijama kao što su Kina, Indija i Iran. Premda je historija Irana duga i kompleksna njen oblik je determiniran sukcesivnim rađanjem i padovima dinastija – sa intervalima haosa i konfuzije – do posljednje faze, pobjede Islamske revolucije i rađanje Islamske Republike.

U prošlosti, i do druge polovine dvedesetog stoljeća, kada je dolazilo do kazivanja priča o porijeklu zemlje, većina Iranaca je zauzimala stranu mitova ili mješavine mitova sa aktualnom historijom. Ovo je bila istinska refleksija utjecaja velikih književnih djela, kao što je Šahnama, na ljude. Više od tuceta kraljevskih dinastija vladalo je Iranom u periodu dužem od 2000 godina, skladno narodnim legendama. Detalji o ovim dinastijama dati su u Avesti, svetom spisu zoroastijanske vjere, koji je skladno islamskim izvorima napisan na dvanaest hiljada komada kravlje kože. Pored Aveste i Šahname imena legendarnih kraljeva i dinastija također spominju i Vede i Mahabharata.

Drevni Perzijanci


Ono što slijedi je kratak prikaz historije drevnog Perzijskog carstva u kojem današnji Iran ima svoje korijene. Baštinici iranskih jezika mogli su doseliti u ovaj dio jugozapadne Azije najranije 1500 godina PNE. Oni su uspjeli podjarmiti narode koji su tu već živjeli i izmiješati se sa njima, ali njihova dominacija nad određenim područjima zabilježena je u izvedenim imenima mjesta Parsua i Parsumeš. Asirski vladari su devetog stoljeća PNE slali ophode protiv njih, i resursi tih poduhvata su dokazi drevnih Perzijanaca.Medejci

U snažnom kontrastu historiji Mezopotamije o kojoj često imamo čistu predstavu iz kamenih zapisa i iskopina, proto – historija Iranskog platoa ostaje začuđujuće nerazgovijetna. Ko su ljudi koji su ga naseljavali prije dolaska arijevaca? Kako su Medejci, koji su spominjani 836. godine PNE, osnovali Medejsko carstvo okupirajući općenito ono što su danas Zapadni Iran i Južni Azerbejdžan sa prijestolnicom u Ekbatani – današnjem Hamedanu – u 7. stoljeću? Nema eksplicitnih izvora, niti ,još uvijek, adekvatnih arheoloških podataka koji daju konačan odgovor na ova pitanja. Naše znanje ostaje veoma oskudno do momenta kada narodi platoa počinju osvajati zemlje sa pisanom tradicijom. Medejsko carstvo prostiralo se od Kaspijskog mora do Zagros planina. Medejci su bili indo-evropski narod koji je govorio iranski jezik vrlo sličan starom perzijskom. Neki znanstvenici tvrde da su oni arijanizirani ljudi iz Turana. Kako tamo nema medejskih tragova, moramo se oslanjati na asirske i grčke izvore. Medejci su širili svoju vladavinu nad Perzijom tokom vladavine Sargona (umro 705. godine PNE), bili su ujedinjeni pod plemenskim vođom po imenu Dieoces 673. PNE, i pod vodstvom Cyaxaresa osvojili su Nineveh 612. PNE stavljajući tako tačku na Asirsko carstvo kao i na stoljeća rata protiv Asiraca; oni su bili prvi narod podložan Asiriji koji je stekao svoju slobodu. Dinastija se nastavila sve do vladavine Astyagesa, kada ju je (550. PNE) svrgnuo Sajrus Veliki i ujedinio Perzijsko carstvo. U drugom stoljeću PNE Medeja je postala dio Partijanskog kraljevstva.

Ahemejci


  1. stoljeće PNE svjedočilo je utemeljenju Perzije u današnjem regionu Farsu. Fars (ili za Grke Persis) bio je prepoznatljiva pokrajina Asirskog carstva kao susjedna ali veća Medeja. Perzijski vladari, prisvajajući potomstvo od Ahemenesa (ili Hakhamaneša), preuzeli su vlast nad Medejom od Astyagesa sredinom 6. stoljeća PNE. U začuđujuće kratkom vremenu Sajrus je proširio svoja osvajanja zapadno i sjeverno od Elama i Medeje. Provalio je u Malu Aziju, i porazivši Lidijance, uspostavio najveće Perzijsko carstvo koje će se dugo održati pod njegovim potomcima Ahemejcima.

Sajrus je Ekbatanu, sjedište Medejskog kraljevstva, učinio svojom prijestolnicom zadržavši perzijsku prijestolnicu u Susi i pravio i ukrašavao svoju novu rezidenciju u Pasargadeu. Danas prva prijestolnica leži pokopana pod modernim gradom Hamedanom, ali Pasargade, 130 kilometara sjeveroistočno od Širaza, ostaje jedno od najevokativnijih mjesta u zemlji.

Dinamična nova država je u svakom slučaju od početka ometana dinastijskim problemima.Cambyses II, sin Sajrusov, sklonuo je Smerdisa, drugog Sajrusovog sina, kako bi imao neupitnu vlast, međutim za vrijeme Cambysesovog odsustva prilikom uspješnog pohoda na Egipat, pojavila se varalica koja je tvrdila da je Smerdis i uzurpirala prijestol.

Rasplamsan je građanski rat, i poslije Smrti Cambysesa, novi tražilac Darius I, potomak iz druge linije Ahemejaca mogao je sprovesti svoju tražnju. Poslije uspostavljanja reda i uklanjanja opozicije preobratio je administraciju carstva u centralizovani sistem koji je bio veoma znamenit zbog svoje efikasnosti. Darius je bio dinamična ličnost koja je proširila carstvo do krajnjih granica. U tom pravcu prvo je izazvao Grke na borbu koju će nastaviti njegovi potomci. Područje palate u Perzpolisu, koju je utemeljio na najnižim padinama planine Rahmet u srednjem Farsu blizu Širaza, prikazuje izvanrednu sliku imperijalne grandioznosti sa portretiranjem pokorenih naroda kako donose poklone Kralju.

Utemeljio je centralizirani sistem potpomognut zapletenim i odličnim sistemom komunikacija. Stoga, Perzijanci su bili prvi važan drevni narod koji je efikasno koristio konje za komunikaciju i transport. Darius je također nastavio i proširivao Sajrusovu politiku ohrabrivanja lokalnih kultura unutar carstva, dozvoljavajući ljudima da obožavaju svoje bogove i da čuvaju svoje običaje sve dok se njihovo praktikovanje ne sukobljava sa potrebama Perzijske administracije. Usprkos ovoj toleranciji Egipćani, Lidijanci, i Babilonci su dizali pobune, od kojih je Darius sve nemilosrdno ugušio.

Religija same Perzije bila je zoroastrijanska, i jedinstvo Perzije može se dijelom pripisati ujedinjujućem efektu široko utemeljene vjere. Darius je bio zaštitnik umjetnosti, što se može vidjeti iz zadivljujućih palata koje stoje na visokim terasama uljepšavajući prijestolnice Susu i Perzopolis.

Darius je također bio i osvajač. Perzijska vladavina progurana je daleko prema istoku preko rijeke Arius (Hari Rud) u moderni Afganistan i Pakistan. Egipat je već napao Cambyses, i premda se dokazao kao tvrdoglav i buntovan, dolazeći perzijski kraljevi će uspjeti da tamo održe hegemoniju. Darius je u svojim osvajanjima išao sve do Dunava.

Na početku 5. stoljeća PNE, međutim, jonski gradovi su se sukobili sa velikim kraljem. Darius je ugušio pobunu, organizovao ekspediciju da kazni gradove-države u Grčkoj zbog toga što su pružili pomoć pobunjeničkim gradovima. Ekspedicija je bila početak perzijskih ratova. Konačno Dariusova vojska je poražena na Maratonu, i njegov sin Kserkses I, koji ga je na prijestolu naslijedio 486. PNE, ništa se bolje nije proveo na Salamisu.

Grci su uspješno porazili moć velikog kralja. U svakom slučaju, efekti grčke pobjede bili su ograničeni sa samu Grčku i nisu imali posljedica po Perziju. Grčki trijumf nije isključio Perziju od sudjelovanja u poslovima grčkog svijeta. Perzijski utjecaj bio je jak, i perzijsko zlato je izljevano kako bi pomoglo jednom ili drugom grčkom gradu-državi u beskrajnoj borbi za prevlast.

U vrijeme Artakserksesa počele su se pojavljivati teškoće održavanja tako ogromnog carstva. Neki od upravitelja (satrapa) pokazali su ambiciju da vladaju, a Egipćani potpomognuti Atenjanima podigli su dugotrajnu pobunu. Napad protiv velikog kralja bio je uznemiravajući faktor. Najslavljeniji od dinastijskih problema pojavio se sa pobunom Sajrusa Mlađeg protiv Artakserksesa II, koja je okončana smrću Sajrusa Mlađeg u bici na Kunaksi (401. PNE). Sajrusov poraz zapisan je u Ksenofonovom Anabasisu, i premda se značaj Sajrusovog revolta može naglašavati ne može se poreći da su to bili znaci dekadencije carstva.

  1. godine PNE. Aleksandar Veliki i njegova makedonska vojska od oko 40,000 ljudi prešli su Hellespont i krenuli prema Perzijancima na Granikusu. Bitka na Issusu uslijedila je 333., a 331. bitka na Gaugameli dovela je do kraja Ahemejsko carstvo. Darius II, posljednji od velikih kraljeva, pobjegao je pred osvajačima na istok u udaljenu provinciju Baktriju, gdje ga je ubio njegov rođak Besus. Aleksandar je također krenuo prema istoku i porazivši Besusa imao je u šaci cijelo carstvo. Prije toga, došao je do Perzopolisa, gdje je na vrhuncu pijančenja spalio veliku palatu kralja kraljeva. Kasnije je ovo obrazložio kao osvetu Grka za spaljivanje Atene koje je počinio Kserkses. Giršman daje nekoliko ubjedljivih razloga (bez bilo kakvog konačnog zaključka) da se pomisli da je Perzopolis slučajno uhvatila vatra. Što god bilo istina, čudna je ironija da još uvijek ima mnogo toga za pokazati od starih slava Perzopolisa, dok je Susa, koju je Aleksandar sačuvao, samo brežuljak zemlje u raspadanju.

Tokom Ahemejskog perioda, Iran je uspio izgraditi jednu od najnaprednijih civilizacija svijeta. Popločane ceste izgrađene su za zaprežni saobraćaj od obala Mediterana do Indije. Kuće za odmor i štale poznatiji pod imenom karavansaraji građeni su na udaljenostima koje nisu prelazile 30 kilometara. Prva kurirska služba na svijetu uspostavljena je u Iranu u cilju raznošenja pošte po ogromnom Ahemejskom carstvu. Prokopan je kanal od Crvenog mora do Nila. Straže su bile postavljene duž puteva. Putnici su kontrolisani. Eksploatacija rudnika i razvoj zemljoradnje su se počeli razvijati. Inicirani su hemija, pletenje odjeće, vezenje kao i tkanje ćilima; Iranci su naučili jesti za stolom i spavati na drvenim krevetima.

Seleukidi


Aleksandar je otišao do Indije i napravio najveće carstvo koje je svijet do tada vidio. Međutim, trajalo je samo kratak period njegovog života i potom je rasparčano svađama njegovih nasljednika (Diadochi).

Perzija je većim dijelom dana Seleukusu I, koji se pojavio kao vladar Aleksandrovih istočnih Dominiona i oženio Irankom. Vlast Aleksandrovih nasljednika na ogromnim teritorijima Iranskog carstva bila je administrativno slaba, premda su oni predstavili vitalnu helenističku kulturu miješajući grčke sa perzijskim elementima. Proces je u svakom slučaju bio jednostran. Veliki broj Grka civila nastanio se u gradovima utemeljenim duž sjevernih, zapadnih i južnih rubova zemlje – u Baktriji, na Hekatompilosu (Damghanu), Ragesu (Reju), Kangavaru i Nahavandu u Zagrosu. U i oko ovih gradova, Grci i Iranci bili su izmiješani međusobnim brakovima, dvojezičnošću i miješanjem grčkih orijentalnih vjerskih kultova.

Ipak, kraj je došao, ne prvenstveno zbog toga što su Grci podlegli orijentalnim utjecajima ili što su skrenuli sa kursa, već zbog vanjskih uzroka – rađanjem Rimskog carstva na zapadu, i prve od mnogih nomadskih invazija – partijanske na istoku.

Partijanci


Medeja Atropatene (Azerbejdžan) nikada nije bila stvarno pod vladavinom Seleukida. Vladari Baktrije od početka su bili barem kvazi-neovisni i sredinom trećeg stoljeća su se pobunili i ostvarili potpunu nezavisnost. Istovremeno Partija pod vodstvom Arsakidsa ukida seleukidsku vladavinu i osniva Partijansko carstvo kao neku vrstu nasljednika starog Perzijskog carstva. Premda čak i pod najvećim od Partijanaca (Tiridates, Mitradates I i Mitradates II) carstvo nije imalo stari opseg, bilo je bilo je veliko i bilo je rival Rimu.

Rimljani u gotovo kontinuiranom vojevanju nisu uspjeli da zaustave perzijske udare prema zapadu, koji su često potpomagani od strane ambicioznih ili preplašenih vladara pod Rimom. Partijanska prijestolnica bio je grad sa Stotinu kapija blizu Damghana, poslije Rej blizu Teherana, i kasnije u Hamedanu, zimi je to bio Ctesiphon u blizini Bagdada. Partijanci su vladali od 256. PNE do 226. NE. Granice Irana tokom partijanske vladavine bile su: Transkavkazija na sjeveru, Indija na istoku i Tigris na zapadu. Partijanci su utemeljili svoju vlastitu carinu, ubirući 5% na uvoz robe.

Sasanidi


Samo u drugom stoljeću NE partijanska vladavina je počela da slabi. Partijanska dinastija je pala, ne od spoljnjeg napada Rimljana ili Istoka, već kao rezultat nacionalnog ustanka u Farsu, kolijevci Iranske civilizacije, doma Ahemejaca, provincije najmanje taknute grčkom kolonizacijom. Partijanci su zamijenjeni (otprilike 226. godine NE) energičnijom Sasanidskom dinastijom, kada je Ardešir (Artakserkses) I protjerao i ubio posljednjeg partijanskog vladara i izgradio novo carstvo na ruševinama partijanske i seleukidske moći. Sasanidi su bili istinski baštinici Ahemejaca.

U četiri stoljeća sasanidske vladavine bila su dva perioda slave. U prvom, koji je trajao do petog stoljeća, istaknuti kraljevi (poznati po svojoj dugovječnosti) bili su Aredešir (226-255), Šapur I (255-271) i Valerijanov egzekutor, Šapur II (30.379) osvajač Armenije i progonitelj kršćana, i Bahram V ili Bahram-e Gur (421-238), poznat u historiji i legendi zbog svojih lovačkih poduhvata. U drugom periodu velike ličnosti bili su Husrev I (531-579), vjerovatno najslikovitiji od svih sasanidskih kraljeva, i Husrev Perviz (590-628) osvajač Jerusalema, okupator Egipta proslavljen u legendi zbog svojih ljubavi ustvari je brutalna i nekompetentna ličnost.

Ardešir I bio je osnivač Sasanidske dinastije. Objavio je rat Rimu i osvojio Armeniju, obnovio zoroastrijansku religiju do njenog prethodnog utjecaja. Njegov nasljednik Šapur I okupirao je Siriju, do koljena potukao rimsku armiju i zarobio cara Valerijana, zapis o ovom izvanrednom trijumfu još uvijek je vidljiv u proslavljenim reljefima u blizini Perzopolisa.

Ctesiphon je postao centar sjajne države koja se održala dok se Rimsko carstvo rasparčalo. Vizantija nije bila u stanju da se nosi sa Sasanidima. 531. godine NE Anuširvan Pravedni (ili Husrev I) koji je bio jedan od najčuvenijih monarha Irana zaposjeo je tron. Bijeli Huni su tokom prethodnog stoljeća okupirali provincije Oksus i nanijeli više poraza iranskoj armiji.

Anuširvan je sklopio mir sa Rimom i obrušio se na ovog istočnog okupatora sa takvim uspjehom da je razbio Bijele Hune i podijelio njihove teritorije sa novim saveznikom, sa Ilhanom od Turaka. Međutim, Anuširvanovi administrativni uspjesi su nadmašili one vojne. On je uveo pažljivo gradiran porez plativ u novcu i robama, ustrojio je regularnu vojsku koja je bila bolje opremljena i disciplinirana no i jedna do tada. Izvršio je reformu zakona i pažljivo je pratio njihovu provedbu i karavanske pravce je učinio sigurnim. Zahvaljujući njegovom starateljstvu nad učenjacima mnogih zemalja kao i njegovom interesu prema historiji i filozofiji, Iran je postao centar razmjene ideja tokom ovog perioda, koji stoji kao jedan od najslavnijih perioda u iranskoj historiji.

Pod Husrevom II (ili Husrevom Pervizom, čiji su poslovi bili povezani sa Bizantom) sasanidski dvor je postao legendaran po svom raskošu. Ctesiphon i Firuzabad bili su prekrasni gradovi, administracija carstva je bila efikasna, produktivnost gradova na zavidnom nivou, a umjetnost u metalu, arhitekturi, kiparstvu i tekstilu bila je veličanstvena. Perziija se razvila u snažnu centraliziranu državu, utemeljenu na oživljenoj zoroastrijanskoj religiji i klasnom društvu.

Huhsrev Perviz okupirao je Rimsko carstvo, osvojio Jerusalem i odnio «Istinski križ» koji je smatran najsvetijim blagom kršćanstva. Pod naletima perzijske armije Egipat je pao slijedeći, i konačno Kalcedonija koja se nalazila nasuprot Konstantinopolja. Situacija je bila tako očajna da je Heraklijus odlučio ostaviti kapital i pobjeći u Afriku. Međutim, Heraklijus je konačno uspio poraziti Husreva, i oba carstva su potpuno istrošena 652. godine. Drugim riječima, nedugo poslije smrti Husreva II, stara sasanidska vlast je pala.

Arapska osvajanja i Islam


Treća decenija sedmog stoljeća je prekretnica i iranskoj historiji, u kojoj je obrazac religijskog, kulturalnog i psihološkog razvoja zemlje determiniran do današnjeg doba. Za svakog ko želi imati uvida u moderni Iran, događaji iz ovog perioda su ekstremno važni, veoma uzbudljivi i misteriozni. Svakako si bili potpuno neočekivani; 614. godine kada je Husrev Perviz za sobom imao uspješnu dvadesetogodišnju karijeru osvajača, niko nije mogao predvidjeti da će za dvadeset i pet godina ne samo njegova dinastija već i kompletan način iranskog života biti progutan.

Nakon stoljeća relativne imobilnosti, događaji su se odvijali ogromnom brzinom. 614. godine Muhammed s.a.v.a.s. je obznanio da je Božji poslanik. Osam godina poslije toga bio je prognan iz svoje rodne Arabije. Preselio je na Ahiret 632. dvije godine nakon ulaska u Mekku. Arapska osvajanja su počela odmah nakon njegove smrti, napadom na Mezopotamiju 633. godine. Jazdigird III, posljednji sasanidski kralj, pozvan je da prihvati Islam. On je to s prezirom odbio, pljušteći sa izrugivanjem Arapa što ovi jedu guštere i praktikuju infanticid.

Arap su uspjeli zauzeti Ctesiphon 637., i nanijeli odlučujući poraz irancima u bici na Nahavandu 642. godine. Ovo je privelo kraju posljednju nacionalnu iransku dinastiju na(kon) hiljadu godina. Arapska osvajanja su prodrla mnogo dublje u strukturu iranske civilizacije no što je to ikada prije bio slučaj. Zemlji je donijelo novu religiju i novu knjigu; izvršilo je utjecaj na jezik i revolucionaliziralo umjetnost. Ipak nije je uništilo niti apsorbiralo u potpunosti; ono što je bilo autohtono u iranskom karakteru i običajima sputano je i pojavilo se u novim i kompleksnijim formama.

Rađanje Islama kao religije i njegov dolazak na mjesto Zoroastrijanstva jedan je od najvećih događaja u svjetskoj historiji. Za uspjeh ove invazije mogu se navoditi raznorazni razlozi: ona je više bila duhovna nego materijalna; rođenje osvajačke religije u Arabiji koincidiralo je sa nestajanjem dinastije u Iranu; Islam je bio demokratičan dok je Zoroasterizam bio ekskluzivan i feudalistički; četiri stoljeća nezavisnosti pod autokratskom vladavinom usahlo je inicijativu i smanjilo volju za otporom. Ali nijedan od ovih detalja ne objašnjava potpunost kojom se Iran priklonuo Islamu. Islam je uskoro postao dominantna religija u Iranu, usljed čega su kasniji revolti izgubili svoj religijski karakter i preobratili se u političke nemire.

Široki zamah historije ovog perioda je fascinantan, ali njegovi detalji su ekstremno mukotrpni. Dovoljno je reći da je od sredine devetog stoljeća naovamo moć Abbasidskog hilafeta neprestano slabila. U Iranu se izrodio broj malih poluzavisnih dinastija, od kojih su neke vrijedne spomena samo po imenu. Bili su, na primjer, Saffaridi, ili kotlari, koje je osnovao drumski razbojnik i utemeljio na Sistanu; i Samanidi, uglavnom smješteni u modernom Afganistanu. Gaznavidi, koji su se proširili od Affganistana do Indije i također napravili nekoliko upada u Perziju početkom jedanaestog stoljeća, bili su važni jer su se održavali na lokalnoj vlasti duže od dva stoljeća i za sobom su ostavili značajne arhitektonske ostatke u Afganistanu.

Seldžuci

Iran se, kao i Zapadna Evropa, pojavio na početku prvog milenija NE od perioda velikog nereda i manji razdor; obećanje relativne stabilnosti izazvalo veliko doba izgradnje. I sa tim imenom i kasnijim dinastijama pridružena je islamska arhitektura u Iranu.

Seldžuci, kao i njihovi nasljednici, došli su sa sjevero-istoka. Bili su pripadnici turskog plemena iz Turkistana, poznatog kao Guzz, i rano su se preobratili ortodoksnom Muhamedanizmu, odnosno sunnizmu. Njihov prvi osvajački pohod bilo je zauzimanje Marva od Gaznavidija, i do 1043. godine čvrsto su se ukorijenili u Horasanu. Dvanaest godina poslije njihov vođa, Toghrol Beg, ušao je u Bagdad i imenovan je od strane halife «viceregentom nasljednika Poslanika i Gospodara svih muslimana». Njegovi nasljednici bili su Alp Arslan (1063-72), Malik Šah (1072-92), i Sultan Sandžar (1096-1157).

Alp Arslan je osvojio Malu Aziju i napravio nekoliko uspješnih pohoda protiv Grka; rečeno je da je imao tako duge brkove da su se morali vezati otraga dok je pucao. I on i njnegov sin Malik Šah mnogo su dugovali mudrim savjetnima i energiji svog vezira Nizamul Mulka, staratelja Omera Hajjama.

U seldžučkim oblastima red nikada nije u potpunosti uspostavljen. Sama porodica bila je rastrgana unutarnjim svađama – bile su odvojene, ponekad rivalske dinastije u Kermanu i Iraku. U potpunosti su zanemarili procjenjivanje rastuće moći Asasinida, koji su bili odgovorni za ubistvo Nuizam-ul-Mulka a vjerovatno i Malik Šaha.

Mongoli

  1. godine Mongoli su okupirali Iran, ostavljajući smrt i destrukciju u naletima svoji armija. Još jednom, kao i šest stotina godina prije, događaji su se počeli odvijati munjevitom brzinom. Između 1219. i 1227. godine, mongolske horde su pregazile i uveliko uništile Buharu, Samarkand, Marv, Nišapur i cijeli sjever Irana. Otimačina, ubistva, silovanja i razaranja koja su pratila ova osvajanja bila su bez presedana u historiji; gubitak za umjetnost i znanost u sjevernom Iranu bio je neprocjenjiv. Srećom jug je to izbjegao, i to je uveliko pomoglo kasnijem oporavku.

Čingiz Kan (1165-1227), prepustio je svom unuku Hulagu Kanu da uspostavi vlast u Iranu. Četvrt stoljeća poslije, Iran je postao centar nove Mongolske dinastije koju historičari nazivaju Ilhanije. Drugi val mongolske invazije počeo je 1251. godine kada je Hulagu Kan krenuo da uništi Asasine u njihovoj planinskoj utvrdi te da ugasi Halifat i Bagdadu. Uspio je u obje nakane – po cijenu daljeg obimnog krvoprolića i razaranja.

Kasniji Mongoli međutim, pokušali su da nadoknade propuste svojih predaka i istinski su krenuli prema civilizaciji pa čak i kulturi. Mongoli su također podržavali turizam; budući da su i sami bili nepopravljivi putnici, ovo je bez sumnje bila forma javnih odnosa koja im je došla sasvim prirodno. Marko Polo je bio njihov najčuveniji korisnik. Njegovo putovanje preko Irana je pokazatelj važnih centara tog vremena: Tebriza ( koji će uskoro postati mongolska prijestolnica), Saveha, Kašana, Jazda, Kermana, Hormoza, Sirdžana, Kermana i ponovo Tabasa i Nišapura. Nakon što su se nastanili Mongoli su pokrenuli novu eru velike izgradnje.

Gazan Kan je utemeljio čuvene vjerske i obrazovne institucije u Tebrizu i u predgrađu izgradio sebi mauzolej. Oldžaitu (1304-16) dovršio je grad Sultanijeh, uključujući i veliki mauzolej koji još uvijek postoji i nosi njegovo ime.

Poslije Oldžiatuove smrti 1316. godine dinastija se srušilazbog domaćih sukoba i zavladao je period haosa, u kojem je samo relativno stabilan element pružila Muzaferidska dinastija u južnom Iranu, od kojih je jedan, Šah Šoja, poznat u historiji kao patron pjesnika Hafiza. Kolaps organizovane centralne vlade značio je otvaranje puta novom valu invazije iz Centralne Azije – invazije Timur Lenka.

Timuridi

Timur (Tamerlejn) pojavio se na sceni sa snom o obnavljanju velikog Mongolskog carstva. Na sjeveru je osvojio i razrušio Mosku 1382. godine. 1398. godine je okupirao Indiju. 1402. godine je porazio i zarobio osmanskog sultana Bajazita. Sve u svemu, u Iranu je ostavio manje toga za pokazati no što to govori njegova reputacija – čak ni tragove rušenja. Ni Timurovi nasljednici nisu ostavili značajnije tragove u Iranu. Većinu vremena bili su odsutni monarsi koji su odsjedali na sjeveroistoku.

Šehrok (1408-1447) premjestio je svoju prijestolnicu iz Samarkanda u Herat, gdje je učinio mnogo na njegovom uljepšavanju. Njegova žena Dževher Šad, stajala je iza gradnje velike džamije u srcu svetišta u Mešhedu. Njegov sin Ulug Beg bio je poznati astronom, pjesnik i pokrovitelj književnosti. Poslije sredine petnaestog stoljeća stanje haosa i konfuzija možda više nego ikad postalo je svakodnevnica.

U tom trenutku iranska historija ponovo doživljava čudan preobrat. Iz ovog stanja nereda, nakon osam i pol stoljeća strane vladavine, pojavila se dinastija nacionalna više no ikad od vremena Sasanida, i sigurno usporediva sa njom u sjaju i glasovitosti.

Safavidi


Safavidska dinastija (1500-1736), osnovao ju je Šah Ismail (1499-1524), obnovila je unutarnji red u Iranu i utemeljila šiitski pravac kao državnu religiju. Nakon krčenja puta to prijestola, Šah Ismail je odmarširao istočno kako bi napao Uzbeke, koji su godišnje pljačkali u bogatu provinciju Horasan. Potpuno je uspio u svom pohodu. Međutim, Šah Ismail je imao nesreću da za protivnika dobije Sultana Selima Strašnog, jednog od najvećih osmanskih ratnika. Odlučan da uništi šiitsku monarhiju prije nego se ukorijeni, Selim je poveo najveću vojsku tog vremena protiv konjanika Šaha Ismaila.

Kao rezultat njihove pobjede, Turci su anektirali zapadne provincije Irana i držali ih dugo godina. Šah Ismail je umro 1502. godine.

Njegov sin, Šah Tahmas, vladao je preko pedeset godina (1524-1575) – period zanimljiv uglavnom zbog rastegnutih din-don borbi sa Turcima, koje su rezultirale gubitkom Mezopotamije; premještanjem prijestolnice iz izloženog Tebriza u sigurniji Kazvin; i udvaranje zapadnih monarha Iranskoj monarhiji, uz nadu da će iskoristiti osmansko-iransko rivalstvo i šiitsko-sunnitsku neslogu na štetu safavidskog dvora i egzotičnog orijentalnog aspekta uveliko nepoznate zemlje. Po prvi put od vremena Ahemejaca, iranska dinastija je stekla međunarodnu slavu.

Safavidska dinastija je dosegla svoj vrhunac tokom vladavine (1587-1629) Šaha Abbasa I (Abbasa Velikog). On je porazio ne samo Uzbeke, već i Turke i tako povratio zapadne provincije Irana. Istjerao je Portugalce koji su utemeljili kolonije u Perzijskom zaljevu početkom šesnaestog stoljeća. Ali njegov uspjeh u ratu, veliki kao što je ovaj, nadmašen je njegovim dostignućima u umijeću mira. Sjedište vlade je premjestio iz Kazvina u Isfahan; uspostavio je trgovačke odnose sa Velikom Britanijom i reorganizirao vojsku. Štaviše, obnovio je sigurnost karavanskih ruta, izgradio mostove i karavansaraje koji danas, premda u propadanju, svjedoče podstreku kojeg je dao trgovcima i putnicima. Veličanstveni mostovi i gizdave avenije u Isfahanu vodile su do prekrasnog Kraljevskog trga (danas Imamov trg), okruženog velikim zgradama, među kojima je vodeća Kraljevska džamija (danas Imamova džamija).

Evropljani raznih nacionalnosti posjećivali su i opisivali slavu Irana. Među njima su bili i braća Shirley, kao i Chardin čija su djela razotkrila duboko znanje Irana, njegovu historiju, umjetnost i arhitekturu.

Nažalost po sve, izvanredni kvaliteti iranske renesanse Abbasa Velikog bili su kratkog daha. Safavidska dinastija se borila stotinu godina poslije njegove smrti, održala se više na slavi prošlih vremena nego sposobnošću njegovih nasljednika. Šah Safi (1628-41), Abbas II (1641-68), Sulejman (1668-94) i Hussejn (1694-1729) predstavljali su tužnuu degeneraciju plemenite rase iz koje su potekli.

Čudo nije što je Safavidska dinastija pala onda kada jeste, već što je trebalo toliko mnogo vremena. Nemiri su se brzo proširili poslije 1715. godine, raspireni uz pomoć Afgana i Uzbeka na sjeveroistoku, Kurda na zapadu i Arapa na jugu. 1722. godine male ali dobro obučene snage Afgana pojavile su se pred Isfahanom, razbile su veliku iransku vojsku osvojili i opljačkali grad i masakrirali mnogo njegovih stanovnika. Rusi i Turci su ušli da pokupe ostatke na sjeveru i zapadu; Hussejn je zarobljen i svrgnut, njegov sin Tahmas je postao Šah u egzilu i ustoličio se u Mazandaranu gdje su pripadnici plemena Kadžar i Afšar stali su pod njegovu zastavu. Kasnije je Nader Kuli preuzeo komandu nad vojskom, porazio Afgane i 1730. godine uveliko počistio zemlju.

Afšari


  1. godine Nadir je sam sebi dodijelio titulu Šaha, nakon čega je odmah otpočeo rat protiv Afgana i osvojiio Kandahar, postojbinu Ghlizai Afgana. 1738. osvojio je Indiju, i u jednom pohodu zarobio ogromno bogatstvo, uključujući i legendarni Paunov prijestol i Kuhe Nur dijamant. Izgleda da je karijeru osvajanja nastavio zbog toga što nije imao raditi ništa drugo. Mešhed je učinio svojom prijestolnicom i -očigledno u ime pomirenja – davao je prednost sunnitskim subjektima na račun šiitskih.

Bivši despotski vladar, ubijen je 1747. godine, i slijedećih pedeset godina iranska historija je prilično bez podataka. U suštini vodila se trostrana borba između potomaka Nader Šaha, Zand porodice i Kadžara. Dugo vremena Šehrok, unuk Nadirov i Šah Hussejnov nominalno je ostao na prijestolu u Mešhedu, ali oslijepljen i zatvoren nije imao stvarne moći.

Zandi


Afšarsku dinastiju slijedila je Zand dinastija (1750-94), koju je osnovao Kerim Han Zand, poznatiji kao Vekil (Regent), koji je svoju prijestolnicu utemeljio u Širazu, veoma je volio grad sa mnogo prelijepih građevina i cijenio je njegove pjesnike.

Njegova dvadesetogodišnja vladavina (1759-79) donijela je period mira i obnovila prosperitet kroz Iran, izuzev u provinciji Horasan. On je jedini lik iz ovog periodu od kojeg se čovjeku ne javlja nezadovoljstvo i gnušanje.

Usprkos tome što je imao kontrolu nad većinom Irana Kerim Han nikada nije stekao titulu Šaha. Sa njegovom smrću u osamdesetoj godini života (1779), Kadžari su se petnaest godina očajnički borili. Njihov vođa, Aga Muhammed, kojeg su Nasirov nasljednici kastrirali dugo prije, primorao je Zande na borbu, i na prevaru je završio sa potpunim masakrom, prvo u Kermanu a kasnije u Bamu. Tamo je Lutf-Ali Kan, mladi zandski vođa, konačno uhvaćen, ostavljajući tako Kadžare da neometano zauzmu krvlju zaliven prijestol 1794. godine.

Kadžari

Aga Muhammed proglašen je za Šaha 1787. godine pri završetku uspješnog pohoda protiv Rusije; potom je Teheran proglasio prijestolnicom, što se nije promijenilo ni do danas. Kasnije je ponovo zauzeo Horasan, premda samo nakon izlaganja Šahroka najužasnijim okrutnostima.

Najbrutalniji i najomraženiji od svih iranskih monarha, Aga Muhammed barem je uspio privesti kraju period anarhije; uspješno se borio protiv vanjskih neprijatelja, i rekonstituirao je šiitsku vjeru kao državnu religiju. Ubijen je u logoru rukama svoje vlastite pratnje 1797. godine.

Pod vladavinom njegovih nasljednika Feth Ali Šaha (1798-1834), Muhammed Šaha (1834-48), Nassiruddin Šaha (1848-96), Muzaffer ud-Din Šaha (1896-1907) i Ahmed Šaha (1909-25), mijenja se cijeli kontekst iranske historije; izranjamo i Srednjeg vijeka u današnja vremena, u kojima interes Irana ne leži u njegovoj vlastitoj civilizaciji sjaju ili misteriji, već u njegovim mogućnostima kao polja za ekspanziju među rivalskim super silama-ili da budemo precizniji kao polje u kojem ekspanzija jedne velike sile treba biti ograničena rivalskom silom; i upravo ovo rivalstvo, prije no inherentna snaga u Kadžar monarhiji, zajedno sa širokim narodnim ustankom omogućilo je Iranu da očuva svoju ugroženu nezavisnost.

Ovaj dugi period svjedočio je kako Iran gubi svoje teritorije od susjednih zemalja i kako pada pod rastući pritisak evropskih nacija posebno carske Rusije i Velike Britanije. Pod Feth Ali Šahom (1797-1834) perzijski teritorijalni zahtjevi u cijelom Kavkaskom regionu (trenutne republike Azerbejdžan, Kavkaz, Armenija i Dagestan) bili su suprotstavljeni ruskim zahtjevima u dugoj borbi koja je okončana Džulistanskim mirom (1813) i Turkmančajskim mirom (1828), kojim je Iran prisiljen da se odrekne gore navedenih kavkaskih zemalja.

Herat, rižna dolina na Hari Rud, koji je bio dio drevnog Perzijskog carstva, uzeo je Afganistan.. Niz pohoda za njegovo oslobađanje završio je britanskom intervencijom i rezultirao iranskim priznanjem nezavisnosti Afganistana 1857. godine.

Otkriće nafte početkom 1900-ih intenziviralo je suparništvo Velike Britanije i Rusije..Na unutarnjem planu, početak dvadesetog stoljeća svjedočio je ustanku ustavnog pokreta i Muzaffer ud-Din Šah (1853-1907) je 1906. godine prihvatio Ustav koji uspostavlja Parlament (Medžlis). On je bio slab vladar koji je posuđivao novac od Rusije i koji nije znao suprotstaviti se napadima Rusije i Velike Britanije na perzijski suverenitet. U narodu se proizvelo mnogo nezadovoljstva. Poslije revolucionarnog izljeva 1906. godine on je bio primoran da se složi sa sazivanjem narodne skupštine. Umro je uskoro nakon potpisivanja dugo očekivanog Ustava. U međuvremenu, britansko-rusko rivalstvo se nastavilo i 1907. godine rezultiralo anglo-ruskim sporazumom (anuliranim poslije Drugog svjetskog rata) koji je podijelio Iran na sfere utjecaja.

Period koji je prethodio Prvom svjetskom ratu bio je ispunjen finansijskim i političkim poteškoćama. 1911. godine, Morgan Šuster, američki finansijer bio je angažovan kao finansijski savjetnik i glavni rizničar Irana. Neke reforme su učinjene, ali sukobi sa Rusima doveli su do propasti i okončanja misije 1920. godine. Tokom rata Iran su okupirali Britanci i Rusi ali su ostali neutralni. Poslije rata Iran primljen u Ligu Naroda kao punopravni član. 1919. Iran je sklopi trgovinski sporazum sa Velikom Britanijom u kojem je Britanija formalno reafirmisala nezavisnost Irana no u praksi je ga je nastojala u potpunosti učiniti protektoratom. Poslije priznanja Irana od strane (bivšeg) Sovjetskog Saveza sporazumom iz 1921. godine, koji se odrekao imperijalističke politike spram Irana, otpisani su svi dugovi i koncesije i povučene su okupacijske snage sa iranske teritorije.

Pahlavije

  1. godine Reza Kan, kao armijski oficir, izveo je državni udar i uspostavio vojnu diktaturu. Naknadno je izabran za nasljednog Šaha, okončavajući tako vladavinu Kadžara i utemeljio novu Pahlavi dinastiju. 1941. godine, dva mjeseca poslije njemačke invazije na Rusiju, britanske i ruske snage su okupirale Iran. 16. septembra Reza Šah je abdicirao u korist svog sina Muhammed Reza Šaha Pahlavija. Američke trupe kasnije su ušle u Iran kako obavile isporuku ratnih zaliha rusima.

Na Teheranskoj konferenciji 1943. Teheranska deklaracija, koju su potpisale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Rusija, garantovala nezavisnost i teritorijalni integritet Irana. Međutim, Rusi, nezadovoljni odbijanjem iranske vlade da dodjeli naftne koncesije, izrežirali su nerede na sjeveru koji su doveli do formiranja marionetskih vlada zvanih Narodna Republika Azerbejdžan i Kurdska Narodna Republika (1945.) na čijem su se čelu nalazile vođe odane Rusima.

Kada su ruske trupe ostale u Iranu poslije isteka ratnog sporazuma (januar 1946.) to je također omogućilo prisustvo američkih i britanskih trupa, Iran je uložio protest Ujedinjenim Narodima. Rusi su se konačno povukli (maj 1946.) nakon što su dobili obećanje o naftnim koncesijama koje je trebalo da odobri Parlament.

Vlade koje je na sjeveru uspostavila Rusija, zbog nedostatka narodne podrške, ukinule su iranske trupe krajem 1946. godine, a Parlament je nakon toga odbio odobriti naftne koncesije. 1951. godine pokret Nacionalni front pod vodstvom premijera Musaddika, militantnog nacionaliste, primorao je Parlament da nacionalizira naftnu industriju i formira Nacionalnu iransku naftnu kompaniju (NIOC). Premda je britanska blokada dovela do pravog kolapsa naftne industrije i ozbiljnih unutarnjih ekonomskih problema Musaddik je nastavio svoju politiku nacionalizacije.

Otvoreno se suprotstavljajući Šahu, Musaddik je svrgnut 1952. godine ali se veoma brzo vratio na vlast. Šah je pobjegao iz zemlje ali se vratio kada su monarhistički elementi uz američko-britansku pomoć prisilili Musaddika da se povuče u Augustu 1953. godine. 1954. Iran je dozvolio međunarodnom konzorciju kojeg su sačinjavale britanske, američke, francuske i holandske naftne kompanije da upravljaju naftnim resursima, uz profit podjednako dijeljen između Irana i konzorcija. Poslije 1953. smjena premijera je Iranu donijela malo reda; 1957. zakon o smrtnoj kazni je okončan poslije šesnaest godina.

Iran je uspostavio bliže odnose sa Zapadom, pridružujući se Bagdadskom paktu (kasnije zvanom Centralna mirovna organizacija), i primao velike količine vojne i ekonomske pomoći od Sjedinjenih Država sve do kraja šezdesetih. Počevši šezdesetih te duboko do u sedamdesete iranska vlada je poduzela opsežan program (Bijela revolucija) zamišljen da popravi ekonomske i socijalne uvjete. Zemljišna reforma je bila glavni prioritet. U nastojanju da transformira feudalni seljačko-zemljoposjednički sistem, vlada je kupovala dobra i prodavala zemlju ljudima; također je distribuirala velike komada kraljevske zemlje. U januaru 1963. odobren je opsežan plan za dalju preraspodjelu zemlje, obavezno obrazovanje i sistem raspodjele dobiti u industriji; program je finansiran prodajom državnih fabrika privatnim investitorima. Šah je činio sve, čak je oformio i političku partiju potpomognutu vladom, u cilju da pripremi Iran na navodno demokratsko političko uređenje.

Međutim, razni reformski programi i besprekidno siromašni ekonomski uvjeti otuđili su neke od glavnih religijskih i političkih grupa; sredinom 1963. godine uslijedili su nemiri.

  1. juna 1963. godine odigrao se najvažniji vjerski narodni ustanak pod vodstvom Imama Homeinija, bio je to protest zbog takozvane Bijele revolucije. Opća politička nestabilnost reflektovala se u atentatu na premijera Hasana Alija Mensura i neuspjelom pokušaju atentata na Šaha u januaru 1965. godine. Amir Abbas Huvejda došao je na mjesto premijera i vladao je sve do 1977. godine. U oktobru 1971. Iran je proslavljao 2500. godišnjicu Perzijsko-Ahemejske Imperije Kira Velikog, proslava je organizovana u pustinji kod Perzopolisa.

Prozapadna politika Irana nastavljena je i sedamdesetih premda su poboljšani odnosi, posebno u ekonomskoj sferi, sa komunističkim zemljama, uključujući i bivši Sovjetski Savez. Međutim, odnosi sa Irakom bili su loši krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, i dogodio se značajan broj oružanih incidenata duž cijele granice. Aprila 1969. godine Iran je proglasio nevažećim sporazum sa Irakom iz 1937. godine o kontroli rijeke Arvand Rud (Šat el-Arab) i zahtijevao da se o sporazumu, koji je praktičnu kontrolu na rijekom dao Iraku, ponovno pregovara. 1971. godine Britanija je povukla svoje snage iz Perzijskog zaljeva.

Zabrinut da bi arapski narodi potpomognuti Sovjetima mogli pokušati da popune vakuum moći koji je nastao povlačenjem Britanaca, Iran je povećao odbrambeni budžet i postao najjača vojna snaga regiona.

Iako se Iran odrekao svih prava na Bahrein 1970. godine, vratio je kontrolu nad svoja tri mala otoka na ulazu u Perzijski zaljev koja su bila pod britanskom okupacijom sve do novembra 1971. godine. Irak je na ovu akciju Irana protestovao tako što je protjerao hiljade iranaca. Marta 1973. godine, nedugo poslije isteka dvadesetpetogodišnjeg ugovora (iz 1954.) sa međunarodnim konzorcijem za proizvodnju nafte, Iran je putem NIOC-a uspostavio punu kontrolu nad svim aspektima iranske naftne industrije, a konzorcij se složio (maj 1973.) da djeluje samo u savjetodavnom kapacitetu u zamjenu za povoljne dugoročne ugovore o isporuci nafte.

Kao posljedica toga za vrijeme Oktobarskog rata 1973. na Srednjem Istoku, Iran, nevoljan da koristi naftu kao političko oružje, nije učestvovao u naftnom embargu protiv Zapada i Japana. Međutim, iskoristio je priliku da postane vođa u podizanju cijena nafte suprotno Teheranskom sporazumu iz 1971. godine. Iran je iskoristio prihode od ovog povećanja cijena da podupre svoju poziciju kreditora u inostranstvu, da inicira domaće programe modernizacije i ekonomskog razvoja te do još poveća vojnu moć. Dobro je poznato da su za vrijeme cijelog perioda vladavine Muhammed Reza Šaha u Iranu (1941-1979) Sjedinjenim Državama date odriješene ruke u svim aspektima i nacionalnim resursima zemlje.

Islamska revolucija


Šahova autokratska vladavina i njegova veoma česta upotreba tajne policije dovela je do masovnih narodnih nemira tokom 1978. godine. Religijski utemeljeni protesti bili su konzervativni u prirodi, usmjereni protiv Šahove politike. Imam Homeini, koji je protjeran iz Iraka u februara 1978. godine, pozvao je na svrgavanje Šaha. Zakon o smrtnoj kazni stavljen je na snagu u svim velikim gradovima. Budući da je vlada posrnula, Šah je pobjegao iz Irana 16. januara 19879. godine. Imam Homeini vratio se u Iran 01. februara 1979 i preuzeo vodstvo nad religijskim revolucionarima. Koalicija koja se ujedinila protiv monarhije, sastavljena od različitih društvenih klasa od kojih je svaka imala vlastite političke ciljeve, raspala se po svrgavanju monarhije, ostavljajući dvije glavne sile u konfrontaciji: armiju koju Bahtijarova vlada nije bila u stanju da kontroliše i ulemu. Povaratak Imama Homeinija u Teheran označava početak posljednje faze u formiranju Islamske vlasti. 9. februara izbili su sukobi između jedinica kraljevske garde i jedinica zračnih snaga vjernih Imamu Homeiniju. Nakon toga uslijedila je dvodnevna pobuna tokom koje su stanovnici Teherana zauzeli nekoliko strateških zgrada u prijestolnici. 12. februara imenovana je privremena islamska vlada na čelu sa premijerom Mehdijem Bazarganom.. Tokom noći 1. aprila 1979. godine Imam Homeini je proglasio Islamsku Republiku.

Nakon petnaest godina borbe i pobjedom Islamske revolucije (11. februar 1979) Iran je prolazio kroz period iskušenja u poduzimanju prvih koraka prema konačnom uspostavljanju islamske vlade. Temeljne mjere za organizaciju islamskog sistema administracije poduzete su prilično brzo poslije Revolucije. Međutim, islamska vlast kakva jest postepeno je poprimila svoj oblik u posljednjih nekoliko godina.

Referendum kojim je trebalo odlučiti o vrsti režima održan je 1. aprila 1979. godine, samo pedeset dana poslije revolucionarnog preobrata. Skladno zvaničnim podacima 98,2% birača glasalo je za Islamsku Republiku dajući joj prednost u odnosu na prethodni monarhistički režim. Nacrt ustava pripremljen je prije ljeta 1979. i 72-člana Skupština pravnika prihvatila ga je poslije dugih razmatranja. Ustav je poslije ratificiran od strane vođe Islamske republike Imama Homeinija, a i direktnim glasanjem 3. decembra 1979. godine. Ovaj put, skladno zvaničnim rezultatima, 98,5% glasača svoj glas je dalo za Ustav. Opći okvir islamskog sistema vladavine time je bio određen, ali su ostali mnogi detalji koje je trebalo razraditi.

Prvi opći izbori 28. maja 1980. i sazivanje prvog Parlamenta (Medžlisa) bili su slijedeći koraci u tom pravcu. Od tada, su zakoni koje je usvojio Medžlis korak po korak vodili osnivače Islamske Republike bliže prema njihovim ciljevima. U svakom slučaju, iranske vođe i zvaničnici bili su suglasni da je pred njima još uvijek dug put do ostvarivanja glavnog cilja.

Cilj kojeg je proglasila vlada bilo je kreiranje potpunog islamskog sistema vladavine zasnovanog na učenjima poslanika Muhammeda i njegovih nasljednika, koji nikada i nigdje nije bio u upotrebi tokom četrnaest stoljeća duge historije Islama. Ovo iransku vladu čini jedinim postojećim primjerom teokratske vlade na kraju dvadesetog stoljeća.

Što se tiče sekularnih aspekata državne administracije, moglo bi se reći da je novi Ustav slijedio zapadne demokracije i Ustav bivšeg režima – kada je riječ o razdvajanju izvršne, zakonodavne i sudske moći.

Iransko-irački rat


Nova vlada je pokušavala da obnovi mir i prosperitet zemlje kada se 22. septembra 1980. godine suočila sa iznenadnim i neočekivanim kopnenim i zračnim napadom na zapadne granice zemlje od strane iračkih oružanih snaga. Ovaj nametnuti rat, koji je definisan kao agresija na Iran i pravedna odbrana iranskog naroda, razvio se u rat slabljenja koji je trajao osam godina sve do sredine 1988. kada je Iran prihvatio Rezoluciju 598 Ujedinjenih Naroda. Međutim, umjesto pada iranske vlade, irački napad je ujedinio većinu političkih i religijskih grupa oko nove vlade i iranski otpor se pokazao mnogo efektnijim no što je to Irak očekivao.

Poslijeratna rekonstrukcija

Poslijeratna era će svjedočiti nevjerovatnom oslobađanju energija koje su bile obuzdane u ratnim uvjetima. Političke, industrijske, agrikulturne i osnovne društvene kombinacije u zemlji bile su u potpunosti reorganizirane u tekućim obnoviteljskim naporima.

Osuda Iraka kao agresora, pripremila je put Iranu da napravi spektakularan ulazak na međunarodnu scenu. U skladu sa provođenjem Prvog i Drugog petogodišnjeg razvojnog plana, značajna povećanja su postignuta u proizvodnji sirovih materijala, proizvodnji i izvozu industrijskih dobara i rukotvorina kao i u usponu teške industrije prema potpunoj razvijenosti. Iran također širi prodaju svojih proizvoda i na azijsko, afričko i druga međunarodna tržišta. Usprkos činjenici da se populacija zemlje skoro udvostručila u posljednjih 15 godina, Iran izvozi mnoge od svojih poljoprivrednih proizvoda a smanjio je uvoz nekih suštinskih dobara.

Štete uzrokovane iračkim nametnutim ratom služile su samo kao poticaj da se udvostruče narodni napori dijeljenjem teške industrije u sektore za izradu mašina, metalurgiju i hemiju. Većina fabrika koje su bile državno vlasništvo prodate su privatnim dioničarima. Tako se pojavio dinamizam u slobodnom poduzetnom sistemu zemlje što je ne malim dijelom zasluga vladine svesrdne podrške privatnoj industriji. Pomoć poprima oblik poreznih olakšica i oslobađanja, pozajmica, pomoći i visokih uvoznih tarifa na konkurentske strane robe.

Istovremeno glavni prioritet je dat modernizaciji nerazvijene ruralne ekonomije – svim sredstvima. To je otvorilo put velikim znanstvenim, tehnološkim i komercijalnim razmjenama sa ostatkom svijeta.

U ovom kratkom pregledu iranske historije, tema nije tretirana od početka i nismo ulazili u detalje – koji bi zahtijevali barem desetinu poglavlja. Postoje mnogi drugi aspekti iranske civilizacije koje vi kao strani turist, dok boravite ovdje u Iranu, možete otkriti sami za sebe.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime