Država

ISLAMSKA REVOLUCIJA U IRANU (1979-2012)

Krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka, svijet je bio svjedok jednog od najznačajnijih događaja 20. vijeka: izbijanja i trijumfa Islamske revolucije u Iranu.

Masovna narodna pobuna pod vođstvom vjerskog vođe u egzilu, bila je uperena na obaranje 25 stoljeća duge monarhije. Kako se klupko događaja odmotavalo, bivalo je sve očiglednije da je u toku revolucija, i to u vrijeme i na mjestu na kome je malo ko očekivao. Revolucionarni točak se zavrtio silovito i nezaustavljivo, dajući sasvim malo prilike stranim i iranskim posmatračima da procijene ili reaguju na uzavrele događaje. Svrgavanje Pahlavi dinastije trajalo je oko 13 mjeseci, tačnije, od januara 1978. do februara 1979. kada je zastareli monarhizam nestao iz Irana.

Pozadina Islamske revolucije, koja je izbila 1979. godine u Iranu, ne može se shvatiti dok se ne shvate i faktori koji su je pokrenuli i učinili da veći dio iranskog naroda (trgovci, učeni ljudi, studenti, ulema…) stane pod islamsku zastavu i zahtijeva svoja prava.

Šahova autokratska vladavina i njegova veoma česta upotreba tajne policije doveli su do masovnih narodnih nemira tokom 1978. godine. Religijski utemeljeni protesti bili su po prirodi konzervativni, upereni protiv šahove politike. Imam Homeini, koji je protjeran iz Iraka u februaru 1978. godine, pozvao je na svrgavanje šaha. U svim gradovima proglašeno je vanredno stanje. Pošto je vlada bila uzdrmana u temeljima, šah je pobjegao iz Irana 16, januara 1979. godine. Imam Homeini se vratio u Iran 1. februara iste godine. Doček koji mu je tom prilikom priređen je za pamćenje. Odmah je preuzeo vođstvo nad revolucionarima. Koalicija koja se ujedinila u borbi protiv monarhije, sastavljena od različitih društvenih klasa od kojih je svaka imala vlastite političke ciljeve, raspala se po svrgavanju monarhije ostavljajući dvije glavne sile u konfrontaciji: armiju, koju Bahtijarova vlada nije bila u stanju da kontroliše, i ulemu.

Povratak Imama Homeinija u Iran označava početak završne faze u formiranju islamske vlasti. Devetog februara izbili su sukobi između jedinica kraljevske vojske i vazduhoplovnih snaga odanih Imamu Homeiniju. Nakon toga uslijedila je dvodnevna pobuna tokom koje su stanovnici Teherana zauzeli nekoliko strateških zgrada u prijestonici. Dvanaestog februara imenovana je privremena islamska vlada na čelu sa premijerom Mehdijem Bazarganom. Tokom noći, 1. aprila 1979. godine, imam Homeini je proglasio Islamsku Republiku. Tokom petnaest godina borbe, nakon pobjede Islamske revolucije (11. februar 1979), Iran je prolazio kroz period iskušenja u preduzimanju prvih koraka prema konačnom uspostavljanju islamske vlade. Temeljne mjere za organizaciju islamskog sistema administracije preduzete su prilično brzo poslije revolucije. Međutim, svoje sadašnje ustrojstvo, islamska vlast je poprimila u posljednjih nekoliko godina.

Referendum, kojim je trebalo odlučiti o vrsti vlasti, održan je 1. aprila 1979. godine, samo pedeset dana poslije revolucionarnog prevrata. Prema zvaničnim podacima, 98,2% birača glasalo je za Islamsku Republiku dajući joj prednost u odnosu na prethodni monarhistički sistem. Nacrt Ustava pripremljen je prije ljeta 1979. i Skupština, sastavljena od 72 člana, ga je usvojila nakon obimne rasprave. Poslije usvajanja, Ustav je ratifikovan od strane vođe Islamske Republike, Imama Homeinija, a i direktnim glasanjem 3. decembra 1979. godine. Ovaj put, prema zvaničnim rezultatima, 98.5% glasača svoj glas je dalo za Ustav. Time je bio određen opšti okvir islamskog sistema vladavine, ali su ostali mnogi detalji koje je trebalo razraditi.

Prvi opšti izbori 28. maja 1980. i sazivanje prvog Parlamenta (Medžlisa) bili su sljedeći koraci u tom pravcu. Od tada, zakoni koje je usvojio Medžlis, vodili su osnivače Islamske Republike korak po korak bliže njihovim ciljevima.

U svakom slučaju, iranske vođe i zvaničnici bili su saglasni u tome da je pred njima još uvijek dug put do ostvarivanja glavnog cilja.

Cilj koji je proglasila vlada bilo je stvaranje potpunog islamskog sistema vladavine zasnovanog na učenjima poslanika Muhameda (s.a.v.s.) i njegovih nasljednika, koji nikada i nigdje nije bio primijenjen tokom četrnaest vjekova duge historije islama. Ovo iransku vladu čini jedinim postojećim primjerom teokratske vlade na kraju 20. vijeka. Što se tiče sekularnih aspekata državne administracije, moglo bi se reći da je novi Ustav slijedio zapadne demokratije i Ustav bivšeg režima – kada je riječ o razdvajanju izvršne, zakonodavne i sudske vlasti.

Nova vlada je nastojala da obnovi mir i prosperitet zemlje kada se 22, septembra 1980. godine suočila sa iznenadnim i neočekivanim kopnenim i vazdušnim napadom na zapadne granice od strane iračkih oružanih snaga. Ovaj nametnuti rat, koji je definisan kao agresija na Iran i pravedna odbrana iranskog naroda, razvio se u rat slabljenja koji je trajao osam godina, sve do sredine 1988, kada je Iran prihvatio Rezoluciju 598 Ujedinjenih nacija. Međutim, umjesto pada iranske vlade, irački napad doveo je do ujedinjenja većine političkih u religijskih grupa oko nove vlade i iranski otpor se pokazao mnogo efikasnijim no što je to Irak očekivao.

Poslijeratna rekonstrukcija

Poslijeratni period svjedoči o nevjerovatnom oslobođenju energija koje su bile ugušene u ratnim uslovima. U rekonstrukcionom talasu temeljno je reorganizovana politička, industrijska, poljoprivredna i društvena struktura zemlje. Osuda Iraka kao agresora pripremila je put Iranu za ulazak na internacionalnu scenu.

U skladu sa sprovođenjem Prvog i Drugog petogodišnjeg razvojnog plana, postignuta su značajna povećanja u proizvodnji sirovina, proizvodnji i izvozu industrijskih proizvoda i rukotvorina, kao i uspon teške industrije prema potpunoj razvijenosti. Iran takođe širi prodaju svojih proizvoda i na azijsko, afričko i druga međunarodna tržišta. Uprkos činjenici da se populacija zemlje skoro udvostručila u posljednjih 15 godina, Iran izvozi mnoge od svojih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, a smanjio je uvoz nekih osnovnih dobara. Štete pričinjene ratom nametnutim od strane Iraka, poslužile su samo kao podsticaj da se udvostruče narodni napori, dijeljenjem teške industrije u sektore za izradu mašina, metalurgiju i hemiju. Većina fabrika koje su bile državno vlasništvo prodate su privatnim dioničarima. Tako se pojavio dinamizam u slobodnom preduzetničkom sistemu zemlje, što je, ne malim dijelom, zasluga vladine svesrdne podrške privatnoj industriji. Pomoć poprima oblik poreskih olakšica i oslobađanja, pozajmica, podrške i visokih uvoznih tarifa na konkurentske strane robe. To je otvorilo put velikim naučnim, tehnološkim i komercijalnim razmjenama sa ostatkom svijeta.

Novo doba Islamske Republike

Pobjeda Hatamija na predsjedničkim izborima u maju 1997. godine, kao i izlazak preko 30 miliona birača na iste, nije nikog ostavila ravnodušnim.

Od ukupnog broja glasača, čak 86% je izašlo na izbore, što je brojka koja predstavlja presedan čak i u većini vodećih demokratskih zemalja. Težište Hatamijeve predizborne kampanje, usmjereno na teme kao što su kultura, politika, politički razvoj, civilno društvo i nekonfrontacija sa svijetom, uspjelo je da privuče veliki broj glasača. Ovo je pokazalo da je društvu, poslije ustanovljenja sistema i određenog ekonomskog pomaka, neophodan i jasan plan kulturnog i političkog razvoja. Izbori i stvaranje slobodne klime u izdavaštvu, javnom informisanju i političkom kriticizmu, uzrokovalo je da mnogi strani analitičari priznaju da je Iran jedna od najstabilnijih i najdemokratičnijih zemalja Srednjeg istoka.

Bilo je logično što su ove promjene podijelile i uznemirile neprijateljske nastrojene snage i oponente islamskog sistema Irana. Opozicija u inostranstvu je bojkotovala predsjedničke izbore i oštro osudila jedinstveno učešće različitih društvenih slojeva na njima. Konferencija predsjednika islamskih država i dolazak većine islamskih lidera u Iran, suprotno nastojanjima Amerike, afirmisala je mjesto i položaj Islamske Republike Irana u islamskom svijetu. Osim toga, opšta atmosfera konferencije uzrokovala je da se značajno poboljšaju odnosi Irana sa ostalim islamskim zemljama. Uslijedila je temeljna promjena u odnosu sa Saudijskom Arabijom. Po završetku konferencije gospodin Hatami dao je intervju televizijskoj mreži CNN u kome je govorio o odnosima između Irana i Sjedinjenih Država. Pozivajući se na logičko rasuđivanje, on je objasnio sličnosti između Islamske revolucije i Američke revolucije za nezavisnost.

Ako uzmemo u razmatranje proces Revolucije u cjelini, njeno kretanje u odnosu na prvobitne prepreke i smetnje, ona sada ima progresivnu putanju, koja se u pogledu porasta političkih i društvenih sloboda približava svom zenitu. Broj javnih glasila i ostalih publikacija, bioskopa i izdavačkih kuća ni na koji način nije uporediv sa stanjem u prethodnom sistemu. U oblasti kinematografije Iran je razvio specifičan stil koji se nadahnjuje revolucionarnom duhovnošću i takvim viđenjem čovjeka, i koji je doživio svjetsku afirmaciju.

Vlada

Zakonodavna vlast se izražava kroz islamsku konsultativnu skupštinu medžlis), sa 290 članova. Izvršna vlast je u rukama predsjednika koji se bira na opštim izborima svake četiri godine.

Vijeće čuvara Revolucije od dvanaest članova ima zadatak da kontroliše zakone u skladu sa Ustavom i islamskim principima.

Iran je Islamska republika uspostavljena Islamskom revolucijom 1979. godine. Po Ustavu iz novembra 1979. sve kulturne, društvene, političke i ekonomske institucije iranskog društva treba da budu zasnovane na islamskim principima i normama.

Cjelokupna vladina politika se nadgleda i usaglašava sa Božjim naredbama preko institucije Vali-je fakih (najučenii pravnik). Prema Ustavu, on je odgovoran za ovu saglasnost pred Bogom i narodom u periodu skrivenosti 12. imama. Ustav je takođe predvidio i ustavni savjet mudraca poznat kao Savjet čuvara Ustava (Šura-je negahban-e kanun-e assasi) koji ima ovlaštenja da usvoji ili odbije odluke Skupštine. Skupština stručnjaka (Medžlis-e hebregan), je tijelo odgovorno za biranje vođe u slučaju da aktuelni vođa umre, ili ako to zahtijevaju neke druge okolnosti.

Kabinet se sastoji od 18 ministarstva koja funkcionišu predvođena predsjednikom:

1. Ministarstvo ekonomije i finansijskih poslova
2. Ministarstvo energetike
3. Ministarstvo higijene, medicine i medicinske obuke
4. Ministarstvo industrije, rudarstva i trgovine
5. Ministarstvo informacija
6. Ministarstvo komunikacija i informacionih tehnologija
7. Ministarstvo kulture i islamskog vaspitanja
8. Ministarstvo nafte
9. Ministarstvo nauke, istraživanja i tehnologije
10. Ministarstvo odbrane i oružanih snaga
11. Ministarstvo poljoprivrede
12. Ministarstvo pravde
13. Ministarstvo prosvete
14. Ministarstvo puteva i urbanog razvoja
15. Ministarstvo rada, zadruga i socijalnog staranja
16. Ministarstvo spoljnih poslova
17. Ministarstvo sporta i omladine
18. Ministarstvo unutrašnjih poslova

Oružane snage i vojna odbrana

Služenje vojnog roka u trajanju od dvije godine, obaveza je za sve Irance koji su napunili osamnaest godina.

Iranske oružane snage sastavljene su od Armije Islamske Republike Iran i Korpusa Čuvara Revolucije (sepah pasderan). Svaka od ove dvije formacije sastoji se od vazdušnih, pomorskih i pješadijskih snaga. Paramilitarna oružana formacija “Basidž” koja je pod kontrolom Sepah-a sastavljena je od narodne milicije koja je spremna da služi zemlji i koja je odigrala značajnu ulogu tokom nametnutog osmogodišnjeg rata sa Irakom.

Politika

Promjena sistema i državnog uređenja označila je samo prvu fazu u temeljnim promjenama izazvanim Islamskom revolucijom i pripremila put za ostale promjene. Ova transformacija najviše se manifestovala u sferi politike. Bivši režim, zbog opresorskog karaktera svoje vlasti, izgradio je duh izolovanosti i nesklonosti za učestvovanje u političkim pitanjima društva. S druge strane, revolucionarne promjene su stvorile političku i duhovnu pozadinu nužnu za razvoj političke kulture.

Ubrzo poslije Revolucije, donošenjem ustava, politika je dobila jasne obrise, kada su i fiksirani i utemeljeni modaliteti narodnog učešća u politici. Osnovni princip bio je stvaranje zakonskih institucija i obezbjeđivanje sloboda. U spoljnoj politici Islamska revolucija je prihvatila princip nesvrstavanja, neprihvatanja dominacije, i od samog početka, priznavanjem međunarodnih institucija i organizacija, zauzela jasno mjesto na raznim poljima.

Političke partije

U skladu sa ustavom, političke partije u Iranu su slobodne i u zemlji postoji višepartijski sistem. Međutim, djelovanje nekih partija bilo je ograničeno usljed određenih problema koji su nastali nedugo nakon pobjede Islamske Revolucije. Godine 1996. u petom krugu izbora za Skupštinu i sedmom krugu predsjedničkih izbora u maju 1997. godine, došla je do izražaja pluralnost stavova o tome kako treba voditi državu. Čini se da je podloga za formiranje političkih partija stvorena osnivanjem partije “Konstruktivni džihad” koja pripada umjerenjacima.

Spoljna politika

Islamska revolucija je kao moćna sila promijenila ravnotežu prilika u korist zemalja trećeg svijeta, a posebno islamskog. Na međunarodnom planu, Islamska revolucija je insistirala na principu negiranja dominacije jedne sile. Geopolitički položaj Irana na Srednjem istoku, koji je centar najvažnijih kriza i političkih, ekonomskih i društvenih procesa je od posebne važnosti. To je u uslovima, kada su ovaj region i svijet islama izloženi stalnim krizama poput palestinskog pitanja i lokalnih kriza u Afganistanu, Kašmiru, Iraku i drugim tačkama, iniciralo pitanje nužnosti donošenja konstruktivne politike o aktivnom učešću na međunarodnoj političkoj sceni. Odatle, od samog početka principi spoljne politike su postavljeni na jasan i prepoznatljiv način. Priznavanje međunarodnih institucija i organizacija, nemiješanje u unutrašnja pitanja drugih država, izbjegavanje stvaranja eskalacija u međunarodnom poretku, osuda ekspanzionističkog intervenisanja i slijeđenje miroljubivih načina rješavanja političkih pitanja neki su od tih principa. Fundamentalno stajalište Islamske Republike Iran o nekim od najvažnijih regionalnih pitanja uključuju sljedeće:

1.Osuda terorizma

Kao istinska žrtva akata terorizma sponzorisanog od nekih stanih vlada, Islamska Republika Iran je objavila svoje protivljenje terorizmu, i traži od ovih zemalja da ozbiljno prestanu sa selektivnim pristupom terorizmu, da ne dozvole zastupnicima terorističkih organizacija da koriste te dvostruke standarde i diskriminatorsku politiku da bi promovisali svoje neljudske i nasilne metode. Po islamu, terorizam, kao i svako ubijanje nedužnih ljudi predstavlja zabranjeno i osuđeno djelo. Historija svjedoči da su slijepa djela terorizma i druge neljudske mjere sprovodili oni koji žele da odvuku pogled javnog mnijenja od svoje prljave politike.

2. Zabrana proizvodnje oružja za masovno uništavanje

Kao potpisnik međunarodnih konvencija kojima se zabranjuje proizvodnja i distribucija hemijskog oružja, Islamska Republika se obavezala na sve međunarodne standarde i borbu protiv svake vrste ulaganja u proizvodnju oružja za masovno ubijanje. Iran je pozvao zemlje u razvoju da se zajednički odupru kontroli i monopolu svjetske industrije od strane industrijski razvijenih zemalja, smatrajući to njihovim nastojanjem da još više prodube jaz između sebe i zemalja u razvoju. Napori Irana u mirovnom korištenju nuklearne energije su veoma čisti i u skladu sa međunarodnim normama i sa Sporazumom o nerazvijanju nuklearnog oružja. Iran razvoj smatra svojim legitimnim i zakonskim pravom, i neće se odreći upotrebe nuklearne energije u mirovne svrhe.

3. Naglašavanje nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta

Principi spoljne politike Islamske Republike Iran nakon pobjede Revolucije, kao što je jasno izrečeno u 152. ustavnom članu, temelje se na potrebama i vrijednostima društva, a u koje spada očuvanje slobode, nezavisnosti i nacionalnog suvereniteta.

 Islamska Republika Iran je uvjerena da je napredak i razvoj društva moguć u uslovima mira i svjetske bezbjednosti, međunacionalnom dijalogu i razumijevanju i regionalnoj i međunarodnoj saradnji. Principi koje prihvataju civilizovane nacije respektujući suverenitet, nezavisnost, uvjerenje i slobode nacija pomažu u promovisanju miroljubive koegzistencije i popravljanju odnosa, služeći tako kao najbolje sredstvo da se ostvari međunarodni mir i sigurnost. Pravo nacije da živi i slobodno određuje svoju sudbinu, Iran smatra osnovnim i prirodnim pravom ljudskih bića i smatra da legitimnost i prihvatljivost međunarodnih organizacija i pravila, kao i odnosa među nacijama zavise od nivoa njihovih obzira i poštovanja tih prava.

4. Regionalna saradnja

Islamska Republika Iran insistira na principima razvoja i jačanja odnosa sa susjednim i islamskim zemljama, a posebno zemljama Perzijskog zaljeva. Iran je oduvijek smatrao da je regionalna saradnja najbolji način za jačanje stabilnosti i bezbjednosti u ovom strateški važnom regionu. Bez sumnje, jačanje saradnje između država u regionu uticaće na širenje odnosa, povjerenja i obostranog razumijevanja.

5. Poštovanje ljudskih prava

Islam i Islamska Republika Iran pridaju poseban značaj duhovnom i materijalom statusu i pravima čovjeka i sve pogrešne predrasude u ovom pogledu rezultat su nedovoljnog poznavanja zakonskog i političkog sistema u Iranu. Poboljšanje stanja ljudskih prava i međunarodna saradnja moraju biti lišeni svake vrste vjerske netrpeljivosti i zlonamjernog informisanja. Pitanje ljudskih prava ne treba koristiti kao priliku za suprotstavljanje pogleda zapadnog društva sa islamskim vrijednostima, ili posredstvom nekih velikih država, kao političko sredstvo protiv drugih država. Saradnja Irana sa Komisijom za ljudska prava odvija se u znaku brige Irana za poboljšanjem stanja ljudskih prava u svijetu.

6. Podrška pravima muslimana i islamskom pokretu Palestine

Nazivajući politiku cionističkog rezima ekspanzionističkom i ponižavajućom, Islamska Republika Iran, kao barjaktar fronta za oslobođenje svetog Kudsa (Jerusalim) i odbranu prava palestinskog naroda, brani islamsku solidarnost od prijetnji cionističkog režima i pozdravlja svaki potez u sprovođenju ovih ciljeva. Kontinuitet zločina cionističkog režima Iran smatra znakom neizmjenjivosti ratnog huškanja ovog režima i njegovog neprijateljstva prema muslimanima, i poziva zajednicu muslimanskih naroda na čvrstu solidarnost u stavovima kao odlučnoj mjeri protiv zločina cionističkog režima. Zahtijeva se ujedinjen stav muslimana kako bi se suprotstavili prijetnji cionističkog režima, povratili prava palestinskog naroda i oslobodili sveta mjesta.

 Iran poziva muslimanske zemlje da se pridruže naporima u svjetlu islamske solidarnosti i jedinstva, da oslobode prvu kiblu muslimana i okupiranu zemlju, da u potpunosti vrate prava Palestinaca i da ne zaborave čak ni na trenutak da kontrolišu i izoluju okupatorski režim kao korak koji će pomoći miru, stabilnosti i sigurnosti na Srednjem istoku i vraćanju prava Palestincima.

7. Bezbjednost u regionu Perzijskog zaljeva

Nacionalna bezbjednost, ekonomski razvoj i položaj obalnih zemalja Perzijskog zaljeva usko su povezani sa stvaranjem bezbjednosti u Perzijskom zaljevu, zbog čega od pristupa međunarodnim vodama i korištenju njegovih potencijala zavisi bezbjednost čitavog regiona. Osim ovoga, region Perzijskog zaljeva igra važnu ulogu u stabilnosti svjetske ekonomije. Lakši pristup novonastalim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno nakon rekonstrukcije željezničkog “Puta svile” u Sarahsu, povećava značaj Perzijskog zaljeva. Ovaj fizički pristup takođe povezuje i sigurnost zemalja Centralne Azije, ili barem neke sigurnosne aspekte ovih zemalja, sa Perzijskim zaljevom.

Da bi se očuvala stabilnost, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodne granice svih zemalja Perzijskog zaljeva, kao i nemiješanje u unutrašnja pitanja drugih zemalja suštinski je važno poštovati status kvo. Takođe je nužno promovisati povjerenje u regionu putem pojačanog predviđanja i opreznosti. Mehanizmi i procedure za takve mjere trebaju se postaviti putem dijaloga, u okviru foruma formiranog pod okriljem Ujedinjenih Nacija i uz prisustvo svih zemalja regiona.

Da bi se postigla sigurnost u Perzijskom zaljevu, zemlje regiona treba da sarađuju istovremeno poštujući sljedeće principe:

• nepovredivost međunarodnih granica;
• poštovanje nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemalja;
• uspostavljanje zajedničkih sigurnosnih aranžmana;
• preduzimanje mjera da se ograniči nabavka naoružanja;
• poštovanje Konvencije o zabrani hemijskog naoružanja i Sporazuma o nerazvijanju nuklearnog naoružanja od strane svih zemalja regiona;
• smanjenje vojnih troškova, i
• dalje razjašnjavanje poslova vezanih za oružje.

Pokretanje ovih aranžmana zahtijeva ekspanziju saradnje u trgovini, ekonomiji i okruženju, u čemu je veliki potencijal.

Članstvo u međunarodnim organizacijama

Iran je 1954. godine postao član Ujedinjenih nacija, i to kao jedan od njenih osnivača. Pored toga, Iran je član sljedećih organizacija:

• Organizacije za ishranu i poljoprivredu (FAO)
• Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA)
• Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD)
• Međunarodne organizacije za civilno vazduhoplovstvo (ICAO)
• Međunarodne asocijacije za razvoj (IDA)
• Međunarodnog fonda za za poljoprivredni razvoj (FAD)
• Međunarodnog fonda za korporaciju (IFC)
• Međunarodne organizacije rada (ILO)
• Međunarodnog monetarnog fonda (IMF)
• Međunarodne pomorske organizacije (IMO)
• Međunarodne unije za telekomunikacije (ITU)
• Prosvetne, naučne i kulturne organizacije Ujedinjenih nacija (UNESCO)
• Univerzalne poštanske unije (UPU)
• Dječijeg fonda Ujedinjenih nacija (UNICEF)
• Svjetske zdravstvene organizacije (WHO)
• Svjetske organizacije za intelektuanu svojinu (WIPO)
• Svjetske metereološke organizacije (WMO)
• Savjeta za carinsku saradnju (CCC)
• Ekonomske i socijalne komisije za Aziju i Pacifik (ESCAP)
• Islamske konferencije (OIC)
• Interparlamentarne unije (IPU)
• Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC)
• Organizacije za ekonomsku saradnju (ECO)
• Konferencije Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju (UNCTAD)
• Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR)
• Instituta Ujedinjenih nacija za pomoć i zapošljavanje palestinskih izbjeglica u Zapadnoj Aziji (UNRWA)
• Međuvladine pomorske konsultativne organizacije (IMCO)
• Grupe 77 zemalja (G 77)

Praktične mjere konsolidacije regionalnih i međunarodnih odnosa

1.Teheranski samit i odnosi sa islamskim zemljama

Uspješno održavanje 8. samita šefova država Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu, koji je otvoren govorima vođe Islamske revolucije i predsjednika Islamske Republike Irana, spada u red značajnih političkih događaja ne samo u postrevolucionarnoj historiji već i u poslhednjih pedeset godina. Učešće vodećih islamskih zemalja na najvišem nivou na Teheranskom samitu, stvorilo je priliku da se na dnevni red stave urgentna i osjetljiva pitanja muslimanskog svijeta, kao što je problem Palestine, kao pitanje neodvojivo od islamskog svijeta. Kao rezultat Samita, značaj i autoritet Irana bili su udvostručeni u svijetu. Teheranski samit poništio je napore nekih sila da izoluju Iran na međunarodnom nivou i da uguše poruku Islamske revolucije Irana. Bila je to prilika da se dokaže da su iranska nacionalna sigurnost i interesi jači nego ikad. Izvršene pripreme za održavanje konferencije takvih proporcija, stotine visokih stranih gostiju, novinara i dopisnika međunarodnih medija, završavanje zgrade konferencije u veoma kratkom periodu, sve su to bili znaci kapaciteta Irana i odlučnosti iranskih stručnjaka da izvrše izvanredne zadatke oslanjajući se na domaće resurse.

2.Odnosi sa zemljama Centralne Azije i Kavkaza

Pad Sovjetskog Saveza i pojava 15 novih nezavisnih zemalja doveo je do širokog takmičenja i mogućnosti u regionu. Nakon rađanja ovih republika pojavili su se novi horizonti za ekonomsku i političku saradnju između zemalja regiona. Po prvi put u historiji novonastale države i Rusija dobili su pristup Indijskom okeanu putem najbližih pravaca. Nakon raspada ruskog sigurnosnog sistema, Iran nije mogao jednostavno sjesti u red posmatrača. Zato je dao veliki prioritet svojoj spoljašnjoj politici u Centralnoj Aziji i Kavkazu, usmjeravajući svu pažnju na nezavisnost, teritorijalni i integritet i nacionalni suverenitet novih nezavisnih država, kao i na mir, spokojnost i sigurnost u regionu. Umjesto ostvarivanja kratkoročnih interesa, Iran više voli dugoročni prosperitet koji će garantovati mir i stabilnost i služiti napretku i razvoju zemlje i regiona. Pokušaji Irana da konsoliduje regionalnu saradnju biće plodni za sve naroda regiona.Drugim rečima, promovisanje odnosa između Irana i zemalja Centralne Azije i Kavkaza dio je prirodnog trenda učvršćivanja geografskog i geopolitičkog položaja Irana u regionu. Odnosi između Irana i zemalja Centralne Azije i Kavkaza mogu se sagledati na osnovu sljedećih principa:

-Bilateralni odnosi

Iran je bio među prvim zemljama koje su priznale nezavisnost bivših sovjetskih republika u svim regionalnim organizacijama. Iran ima pune diplomatske odnose sa zemljama Centralne Azije i Kavkaza, i potpisao je nekoliko sporazuma na polju politike, ekonomije i kulture. Neke iranske kompanije sada su aktivno uključene u istraživanja na poljima proizvodnje, usluga, konstrukcije i zemljoradnje u ovim zemljama. Postoje direktni letovi između prijestonica ovih republika i Teherana kao i ostalih iranskih gradova.

-Trilateralni odnosi

Trilateralni odnosi su jedinstveni aranžmani u vezama između Irana i zemalja Centralne Azije i Kavkaza. Ove veze su određene da premoste postojeće praznine u planiranim bilateralnim odnosima. Budući da je njihova trenutna ekonomska struktura ostatak centralizovanog socijalističkog sistema, ekonomije zemalja Centralne Azije i Kavkaza uglavnom su zasnovane na malo proizvoda. Proizvodeći veliki spektar dobara i sa multidimenzionalnom ekonomijom, Iran može igrati ključnu ulogu u sjedinjavanju ovih ekonomija.

-Regionalni odnosi Irana sa navedenim zemljama preko Organizacije za ekonomsku saradnju (ECO)

Iran smatra da je širenje regionalne saradnje najbolji instrument za promovisanje mira, stabilnosti i sigurnosti u njemu. On zato sprovodi regionalnu saradnju kao jedan od glavnih ciljeva spoljašnje politike, a dokaz za to jeste i inicijativa Irana da se uspostavi Organizacija za ekonomsku saradnju. Neki od ciljeva ove Organizacije su povećanje ekonomskog rasta, unapređenje zajedničkih karakteristika među zemljama članicama i afirmisanje prisustva njenih članica u svjetskoj ekonomiji.

3.Univerzalna politika dijaloga kultura i civilizacija

Generalna skupština Ujedinjenih nacija jednoglasno je prihvatila iranski prijedlog da se 2001. godina zvanično proglasi godinom dijaloga među civilizacijama.

Usvajanje ove rezolucije u najvećoj međunarodnoj organizaciji jedno je od najvažnijih dostignuća iranske spoljne politike u toku dvije decenije nakon Islamske revolucije. Kao baštinik slavne i drevne civilizacije, Iran je iskusio i gorčinu rata i blagodati mira, zato je davanje prednosti dijalogu i razmjeni mišljenja, umjesto ratovanju i krvoproliću, jedan od najosnovnijih principa njegove spoljne politike. Bez sumnje, motiv predstavnika zemalja u Ujedinjenim nacijama koji su prihvatili 21. vijek kao vijek “dijaloga civilizacija”, bio je globalna potreba da se uklone barijere dvosmislenosti i nerazumijevanja, glavnog uzroka kulturnih i drugih podjela među narodima. Ovo je prvi i, istovremeno, najvitalniji korak ka globalnom razumijevanju, bez kojeg bi globalni mir bio beznačajan.