Perzijska književnost postoji već 2500 godina, iako je dosta predislamskih djela izgubljeno. Njeni izvori obuhvataju i regione koji su izvan granica današnjeg Irana jer perzijski jezik se koristio a i danas živi na raznim područjima Centralne Azije. Na primjer Rumi, jedan od najcjenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, je pisao na perzijskom a živio u gradu Konja, koji je danas dio Turske. Početkom 11. stoljeća Perzija je vladala velikim djelom centralne i južne Azije pa perzijska književnost broji i pisce iz dijelova današnjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska književnost na perzijskom jer neki tu ubrajaju i djela rođenih Perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grčkog ili arapskog.
U periodu od XI do XIV stoljeća Perzija je dala nekoliko istinskih vrijednih pjesnika, kao što su Omer Hajjam, Dželaluddin Rumi, Muslihudin Sa’di Širazi i Muhamed Šemsudin Hafiz, koji su svojim pjesničkim duhom i izrazom, kao i nekim posebnim pjesničkim oblicima, uticali na mnoge kasnije arapske i turske pjesnike, kao i na one bošnjačke pjesnike koji su pisali na turskom i i perzijskom jeziku, kao derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesi, Fevzija Mostarac, Muhamed Mejlilja Guranija i dr. Među pjesničkim formama koje su nastale u klasičnoj perzijskoj poeziji najpopularnije su postale kaside, gazeli i rabaije.
ORIJENTALNE LIRSKE VRSTE
RUBAIJA (perzijski četvorka) kratka je refleksivna lirska pjesma od četiri stiha, koji se rimuju po shemi aaba (prvi, drugi i četvrti stih imaju istu rimu na kraju, dok je treći stih nerimovan). U toj čvrstoj i zbijenoj formi izražavaju se različite jezgrovite misli o svijetu, koje su obično prožete duhovitom ironijom. Iz perzijske poezije, gdje ju je proslavio Omer Hajjam, ona je prenesena u arapsku i tursku poeziju.
GAZEL (perzijski gashal, pjesma ašiklija) pjesma je sastavljena od najmanje deset stihova raspoređene u strofe od po dva stiha, koje su povezane višestruko ponovljenom rimom. Karakteristike ova poezije su relativno jednostavan jezik, bogata metrika i istaknuta emocionalnost. Gazel je naročito usavršio perzijski pjesnik Hafiz. Iz perzijske i arapske poezije ta pjesnička forma je kasnije prešla i u poeziju evropskih naroda. Značajniji predstavnik ove forma i stila je Sadijev Bustan.
KASIDA je pjesma koja po formi predstavlja prošireni gazel; sastoji se od najmanje petnaest, a najviše od 99 distiha, sa jednakom rimom na kraju svakog distiha (aa, ba, ca, da ) iako nisu imali poetski karakter, na primjer skoro sva djela Ibn Sina se rimuju. Sadržaj joj je mogao biti i didaktičan, reflektivani prigodan. Obično se govorila na javnom mjestu, pa je imala određenu namjenu da hvali, kudi proslavlja ili oplakuje. Najpoznatiji pjesnik kasida je Omar Hajam.
NISAM MORAO
Da je do mene bilo, ne bih ‘vamo ni doš’o.
Da me se i pitalo, kad bih uopšte otiš’o?
Ne bi l’ bolje bilo da na svijet ovaj kvarni,
Nisam ni doć’, ni živjet’, ni mrijet’ mor’o?
Omar Hajam
Dio iz knige: ” Budi biser, biser budi “
Jeste li znali?
…da je u Iranu rođeno knjigoveštvo odnosno da su knjige u obliku kakvog danas poznajemo iranski izum?
…da svjetski slavna zbirka Hiljadu i jedna noć potiče iz drevne iranske književnosti?
…da se perzijska književnost stručno klasificira među velike svjetske književnosti?
…da je Iran sedmi u svijetu prema broju izdanih knjiga; ispred Japana, Francuske i Italije?
