Horamabad je grad u Iranu i sjedište provincije Lorestan. Grad je smješten pod obrnoncima planinskog masiva Zagros, oko 320 kilometara zapadno od Isfahana, odnosno oko 375 kilometara jugozapadno od glavnog grada Teherana.
Horamabad je naseljen uglavnom Lurima i Lakima, srodnim iranskim narodima, koji se ponekad smatraju i istom etničkom skupinom, a neki tvrde da su najsrodniji Kurdima.
U poljoprivrednom smislu grad predstavlja središte kojem gravitiraju svi okolni poljoprivredni i industrijski centri provincije, a u njegovoj okolini nalazi se i više turističkih atrakcija poput pet pećina iz paleolita i tvrđave Falak ol-Aflak iz vremena Sasanida, koja je danas pretvorena u muzej.
Ova tvrđava se prostire na 5.300 kvadratnih metara površine, nalazi se na uzvisini u središtu Horamabada i sa njenih zidina se prostire veličanstven pogled na okolinu. Tvrđavu okružuje osam stražarskih kula, a visina zida na svojoj najvišoj tački iznosi 23 metra. Tvrđava Falak ol-Aflak ima dva dvorišta, a u svojoj unutrašnjosti 124 sobe i 11 hodnika. Tvrđavu okružuje strahovita litica po kojoj raste razno bilje koje otežava kretanje neprijateljskih trupa prema tvrđavi. Sam naziv ove tvrđave u prevodu na bosanski jezik znači „Najviše nebo“. Historičari smatraju da se nazivom tvrđave želi sugerisati na njenu neosvojivost.
U blizini tvrđave nalazi se obilan izvor hladne vode Golestan, a u unutrašnjosti tvrđave se nalazi bunar dubok 42 metra iz kojeg je crpljena voda za potrebe stanovnika tvrđave. Interesantno je da su otkrivene precizne vodene instalacije i cijevi kroz koje je voda dopremana u kuhinje i hamame u tvrđavi Falak ol-Aflak.
U ovoj tvrđavi se nalazi jedan veliki i prelijepo ukrašeni hamam koji je bio funkcionalan do prije oko stotinu godina. No, posjetioci i danas mogu vidjeti ostatke keramičkih cijevi i podzemnih kanala kroz koje je voda dopremana u unutrašnjost tvrđave. Osim svega navedenog, bitno je napomenuti da i drvena stolarija, prozori i vrata, sa mušebecima predstavlja jedinstven primjer rukotvorina i vještine ruku lokalnog stanovništva. Pod je popločan mermernim pločama.
Gardab-e sangi zapravo je rezervoar vode napravljen od kamenja i kreča. Izgrađen je za vrijeme vladavine Sasanida i to s ciljem čuvanja i optimalne raspodjele i potrošnje vode. Kameni zid rezervoara cilindričnog je oblika visine od deset metara. Od 1976. godine ovaj rezervoar nalazi se na listi Nacionalne baštine Irana.
U južnom dijelu grada nalazi se još jedno blago kada je riječ o arhitekturi. Riječ je o tornju starom više od 900 godina. Izgrađen je od cigle i svojevremeno je služio kao putokaz karavanama. Visok je oko 30 metara i do vrha broji 99 stepenika.
Most Šapuri izgrađen za vrijeme Sasanida dug je 312 metara i sastoji se iz 28 lukova. Od njih 28 danas se može vidjeti samo njih pet, dok su ostali vremenom devastirani. I ovaj most se nalazi na listi Nacionalne baštine Irana.
