Nomadska umjetnost izrade Siyah-ćadora (divovski “crni šatori”), koja je nekoć bila na rubu zaborava u Kohgiluyehu i Boyer-Ahmadu, oživjela je u raznim dijelovima zapadno-iranske pokrajine.
“Organizirano je 15 radionica rukotvorina, posvećenih umjetnosti izrade Siyah-ćador-a, kako bi se oživjela drevna umjetnost u različitim dijelovima pokrajine”, rekao je u utorak pokrajinski načelnik za turizam.
“Osim što se koristi za nomadski život, Siyah-ćador se koristi i za plemenski turizam i festivale”, rekao je Madžid Safaei.
Crne šatore žene obično tkaju od dlake crnih koza, koje ne propuštaju vodu i dostupne su, jeftine, lagane i lako se skupljaju i nose. Muškarci su odgovorni za postavljanje šatora, a nomadi obično žive i odmaraju pod ovim crnim šatorima ljeti i zimi.
Posjetioci mogu neko vrijeme živjeti s nomadskom ili seoskom porodicom ili uživati u neovisnom boravku.
Stručnjaci kažu da će preporod ovog područja rukotvorina pridonijeti prosperitetu nomadske privrede, ali i stvoriti mogućnosti za zapošljavanje.
Manje poznata provincija dom je raznim nomadima i vrhunska je destinacija za one koji žele lično posjetiti nomadski život. Razglednici mogu neko vrijeme živjeti s nomadskom ili seoskom obitelji ili uživati u neovisnom boravku i pomoći im u svakodnevnom životu. To također otvara priliku da osjetite rustikalne rutine, njihovu poljoprivredu, tradiciju, umjetnost i kulturu.
Mnogi turisti iz cijelog svijeta imaju tendenciju promatrati način života ovih vrijednih ljudi i provode nekoliko dana gledajući aktivnosti poput mužnje, izrade jogurta, maslaca, ulja, vune, tepiha i još mnogo toga. Mnogi iranski i strani turisti zainteresirani su za spavanje u nomadskim crnim šatorima.
Raznoliko prirodno okruženje zemlje nikada ne razočara posjetitelje kada je u pitanju plemenski turizam jer je kulturno raznolika zemlja dom mnogih regionalnih ljudi, uključujući i one s turskim i arapskim elementima, uz Kurde, Baloć, Bakhtyari, Lore i druge manje manjine kao što su Armenci, Asirci, Židovi i drugi.
Jezik, muzika, autohtona kuhinja, odjeća, pjesme, anegdote, zanati, nastupi uživo i lokalni rituali poput proslava i svadbenih svečanosti uvijek su potaknuli mnoge da dožive život među plemenima.
